Tetka me užurbano vukla za sobom. Ruka me boljela jer nije željela popustiti unatoč tome što sam se pokušavala izvući iz njenog stiska. Nisam mogla jer je bila previše jaka za mene. Vidjela sam joj u očima strah. Svako toliko bi se okretala, gledajući svojim prekrasnim, plavim očima, iza nas, kako bi se osigurala da je sve u redu, da nas nitko ne prati, dok bi joj duga, valovita, smeđa kosa padala preko lica.
Svako toliko bi pogledala u mene dok sam ja prestrašeno gledala u nju. Iznenada je nastala uzbuna. Bila sam prekrivena krvlju do malo prije; prije nego me teta Gabriella odvukla u sobu kroz tajni prolaz i presvukla me. Vidjela sam svoje roditelje mrtve, kako leže u lokvi krvi, a svako toliko, kad bih trepnula, vidjela bih onu scenu, a srce mi bi počinjalo sve jače i jače tuči.
„Gabriella.” –duboko sam uzdahnula i istrgnula svoju ruku iz njene.
„Nastavi hodati, Anastasia!“ –rekla je ljutito, te me ponovno povukla sa sobom.
„Što se događa?“
„Ne ispituj. Hodaj!“
Duboko sam uzdahnula i okrenula se jer mi se učinilo da sam čula zvukove. Pogledala sam niz tamni hodnik jer je tetka držala svjetiljku. Čula sam korake kako odjekuju, a tada je tetka počela trčati. Slijedila sam njen primjer. Ovoga sam puta i ja bila prestrašena. Bojala sam se, poput tete da će nas uhvatiti.
Prošli smo kroz lijevi prolaz. Tetka je popipala kameni zid, a zatim se jedan dio pomaknuo. Začuđeno sam pogledala u njega jer me podsjetilo na priče koje mi je mama čitala kad sam bila mlađa ili filmove koje sam mogla gledati kad sam malo odrasla.
„Idemo!“ –uzvratila je Gabriella, te me ponovno povukla sa sobom, a tada su se vrata zatvorila iza nas, uz tresak.
Stavila mi je ruku preko ustiju, nagnula se na zid i duboko disala. Gledala sam ispred sebe. Sve je bilo mračno i malo sam se bojala, ali pokušavala sam prikriti strah. Što je bilo najgore, neprestano su mi se u glavi vrtjele scene u kojima sam vidjela svoje roditelje mrtve, pa sam morala suzdržavati suze koje su mi se stvorile u oči.
„Idemo dalje.“ –nastavila je, te upalila svijetlo tek nakon što smo čule užurbane korake u hodniku kako se udaljuju.
U tišini sam gledala u pod razmišljajući o svemu što se događalo. Srce mi je luđački tuklo, a ja više nisam mogla suspregnuti suze koje su proklizale niz moje lice. Kad sam podignula pogled, teta Gabriella je gledala u mene tužnim izrazom lica. Pomilovala je moje, te me zagrlila i poljubila u obraz.
„Tako mi je žao, Anastasia.“ –uzdahnula je. „Sve će biti u redu, ok?“
Klimnula sam glavom i odlučila joj povjerovati. Ipak, ona je sada bila moj jedini rod. Oduvijek mi je bila poput sestre, a ne tetke i znala sam da će zauvijek biti uz mene.
Nastavile smo hodati ubrzanim korakom, pazeći da ne napravimo neki zvuk koji bi nas mogao otkriti. Gabriella je tada, prišla željeznim vratima, pustila moju ruku, a ja sam se stisnula uz njene noge dok ih je ona otvarala što je jače mogla. Njene su ruke bile prilično slabašne, ali i dalje se potrudila otvoriti ih.
Ugledala sam zrake svjetlosti koje su me na trenutak oslijepile, ali ubrzo su se moje smeđe oči navikle na nju. Protrljala sam ih i obrisala suze koje su proklizale. Pogledala sam u Gabrielle upitnim izrazom lica, a ona je kleknula preda mnom i stavila mi ruke na ramena.
„Ljubavi, vrijeme je da kreneš sama dalje.“ –uzvratila je.
„Gabriella...“ –uzvratila sam šokirano. „Napuštaš me?“
„Ne, malena, ne! Anastasia, uvijek ću biti uz tebe. Pronaći ću te, ali prvo moram potražiti pomoć. Moraš ići dalje, pobjeći, a ja ću te naći, ok?“
Klimnula sam glavom i duboko uzdahnula. Snažno me zagrlila.
„Trči!“ –rekla je. „Trči što brže možeš!“
Klimnula sam glavom, a ona me progurala kroz vrata. Potrčala sam prema šumi, ne osvrtajući se. U glavi su mi odjekivale tetkine riječi. Ponavljala sam si neprestano da trčim što brže mogu, da se ne okrećem ako čujem čudan zvuk ili bilo što što bi mi moglo odvratiti misli.
Deset godina kasnije
Duboko sam uzdahnula i, što sam jače mogla, udarila rukom od crvenu boksačku vreći. Podignula sam i nagu, te nekoliko puta njome udarila dok se ona njihala zbog jačine mojih udarca. Nije me bilo briga što su me svi promatrali, tj. što su me dečki iz teretane promatrali jer sam bila jedina djevojka koja je već neko vrijeme vježbala na vreći.
Htjela sam se opustiti, malo vježbati, ali s obzirom da je vrijeme za udaranje prošlo, maknula sam se u stranu, popila vode i laganim korakom se uputila prema spravi za trčanje jer nisam imala vremena otići u park ili šumu kako bih ondje ispucala osjećaj kakvog sam osjećala u sebi. Uskoro sam, svejedno, morala na posao, pa nisam nikamo mogla otići osim ondje, nakon što završim sa svime.
Stavila sam ručnik i vodu na policu u blizini sprave, namjestila brzinu i počela trčati. Zamišljeno sam gledala ispred sebe pitajući se zbog čega sam se i dalje osjećala onako čudno, nervozno i kao da bih svakog trena mogla eksplodirati, a kad mi je sasvim slučajno, pogled pao na kalendar, znala sam da je prošlo točno deset godina od ubojstva mojih roditelja i otkad nisam vidjela tetu Gabriellu koja mi je obećala da će me potražiti, a nikada nije.
Sada... Sada sam bila u drugom kontinentu; iz Olympie sam došla u London, pa nije bilo ni čudo da me ona nije mogla pronaći.
Duboko sam uzdahnula, odmahnula glavom i odlučno nastavila trčati dalje pokušavajući ne razmišljati o svojoj prošlosti.
***
Podignula sam smeđu kosu u punđu, a zatim se našminkala jer sam uskoro morala krenuti na posao. Nisam ni stigla otići kod kuće kako bih se ondje spremila, pa sam se morala istuširati u dvorani. Bila sam sama u kupaonici jer su se djevojke ondje rijetko kad kupale.
Muškarci su bili ti koji su se u muškom djelu kupali, pa su se zbog toga cure držale podalje znajući da bi ih netko od njih mogao špijunirati. Neki su doista bili kreteni i djetinjasti, pa su često znali ulaziti i gledati nas, ali kako sam ih naučila gdje im je mjesto, samo bi me pozdravljali po prostorijama i hodnicima. Kad sam ja bila unutra, nitko se nije udostojio uči jer su znali što bi im se dogodilo.
Obukla sam crni, dugi kaput, podignula torbu, te izašla odande. Pozdravila sam dečke koji su izlazili iz svlačionice, klimnuvši glavom, i užurbanim korakom stavljala slušalice u uši. Primijetila sam da mi je baterija u mobitelu prazna, pa sam ga isključila i stavila u džep kao i slušalice.
Otvorila sam glavna vrata teretane, stavila ruke u džepove i nastavila hodati prema kafiću u kojem sam radila. Na sreću, nije bio daleko, pa mi nije trebalo dugo da dođem do ondje, ali kako sam se uvijek zadržavala u teretani ( jer sam željela ispucati negativnu energiju ondje kako bih sačuvala živce za pijane budale ), došla bih taman na vrijeme na posao.
Čula sam zvukove iza sebe, pa sam se naglo okrenula. Oprezno sam gledala oko sebe ne bih li otkrila što me to omelo iz razmišljanja, ali kako se ništa više nije čulo, nastavila sam hodati dalje ne obazirajući se na zvuk.
Ponovno sam ga čula, a u onom trenutku sam se naglo okrenula i počela mirisati zrak. Osjećala sam njihov miris u zraku, pa sam ga odlučila pratiti unatoč tome što sam znala da ću zakasniti na posao. Inače nisam voljela nikamo kasniti, ali bilo mi je važno otkriti tko me pratio.
Ubrzala sam korake gledajući krajičkom oka oko sebe. Slušala sam oprezno kako bih čula kamo su se kretali. Osjećala sam da ih je više, pa sam čvrsto stiskala u ruci drveni bodež i čekala da ga upotrijebim.
Čula sam zvuk točno iza sebe, pa sam se okrenula i udarila šakom u glavu u vampira koji je siktao na mene, pokazivao mi zube. Kad je krenuo od mene, udarila sam ga nogom od prsa, ali nije popuštao, pa ga je dočekao bodež kojeg sam zabila u njegovo srce. Raširio je oči, zasiktao, a njegovo je tijelo palo preda mnom.
Duboko sam uzdahnula, izvukla bijeli ručnik i prošla njime preko ruku kako bih obrisala njegovu krv koja me umrljala. Gledala sam u njegovo tijelo, kako polako nestaje uz vjetar koji je nosio njegov prah.
Znala sam da je nekada bio čovjek. Mogla sam dobro znati kad se netko rodio kao vampir, poput mene, ili kad ga je netko od mojih pretvorio. Mi, rođeni vampiri, znali smo se obuzdati od želje za ljudskom krvlju, ali oni mladi, novorođeni, nisu to znali učiniti. Na žalost ili na sreću, ovaj je naletio na vampiricu koja se znala obraniti, a ne na običnu djevojku.
Osjetila sam udarac u leđa, pa sam izgubila ravnotežu i pala na pod. Podignula sam se istog trena, pokazala zube i zasiktala na plavokosu vampiricu koja je trčala prema meni. Odmaknula sam se u stranu prije nego mi je prišla. Bila sam brža od nje, pa sam ju istog trena uhvatila za vrat i udarila njome od zid. Ogrebala me po licu, pa sam ju pustila jer me zapeklo, ali postala sam bijesna što mi je to učinila, pa sam ju krenula napasti.
Prije nego sam se snašla, bila sam ponovno na podu, ali ovoga puta me napao drugi vampir. Pokušala sam se obraniti od njega, ali bio je previše jak. Pretpostavila sam da je bio njihov vođa, da nije bio novorođeni; možda njihov stvaratelj.
Udario me šakom u glavu, a ja sam ga pokušala odgurnuti od sebe nogom. Nažalost, bio je jači nego sam očekivala, pa sam morala smisliti drugi plan kako bih se izbavila odande.
Na moje iznenađenje, nešto ga je odbacilo u stranu. Iznenađeno sam pogledala u vampira koji me na kratko pogledao svojim bademastim očima, a zatim krenuo napasti onog koji je krenuo na mene.
Znala sam da je bilo kukavički od mene, ali nisam se više željela nalaziti ondje, pa sam podignula svoje stvari, koje su pale na pod, te potrčala odande. Svako toliko bih se osvrnula i promatrala nekoliko vampira kako se bore s onima koji su me ozlijedili, a onda sam jednostavno prestala i nastavila trčati.
Imala sam osjećaj kao da sam cijeli svoj život samo trčala.
Izašla sam iz ulice i udarila u nekoga. Šokirala sam se vidjevši da je vampir koji me spasio nalazio preda mnom. Promatrala sam njegove velike, bademaste oči, koje bi pomalo duga tamno smeđa kosa prekrila svako toliko zbog vjetra. Promatrao me ozbiljnim izrazom lica, a iza njega sam ugledala još nekoliko ljudi svoje vrste.
Znala sam da sam se trebala obraniti od njih, pa sam zasiktala i krenula ih napasti kolcem. Nisam očekivala, ali muškarac je bio toliko brz, da se iznenada nalazio iza mene, držao mi čvrsto ruke sve dok nisam popustila stisak i ispustila kolac koji je pao na pod. Srce mi je luđački tuklo. Bila sam nervozna jer nisam znala što su željeli od mene.
„Došli smo Vas vratiti natrag, princezo!“ –rekao je.
Raširila sam oči i pogledala ispred sebe, a vampiri koji su se nalazili preda mnom su se poklonili.
Napomena: poslijednji dio poglavlja je sličan početku Vampire Academy, ali nadam se da vam neće smetati ( govorim to za one koji su pročitali serijal ).
Stvari koje moraš znati:
1. ako ti se ne sviđaju priče o vampirima - ne moraš čitati. Klikni X i prati moje druge priče... ili pak ne moraš ništa pratiti.
2. Ne želim da itko spominje da sam kopirala bilo kakvu knjigu o vampirima jer nisam. Ovo su moje ideje. Ovo je moja priča i prekipjelo mi je da me netko optužuje da sam kopirala od nekoga.
3. Nemoguće je da je netko sličnu temu kao i ja izabrao. Ako bilo tko dođe sa suludom idejom da mi napiše da je on to već napisao - šaljem mail administratorima. Am I clear? GOOD!!!
4. Slijedeće poglavlje će slijedeće nedjelje. Čekam da budem gotova s objavljivanjem jedne priče koja ima još 2 nastavka i da se ljudi vrate sa ljetovanja kako bi prokomentirali.
I evo, to je to za sada. :)
Komentari (25) On/Off
