Sjedila sam za stolom, kraj prozora, u svojoj tihoj i spokojnoj sobi. Gledala sam kroz prozor, svako toliko ispijajući hladnu krv koja mi se slijevala niz grlo. Nisam znala koliko dugo sam ondje bila, ali moglo je proći i nekoliko dana, a da to nisam ni primijetila. Kako bih se dignula sa kreveta, moj omiljeni napitak je stajao spreman na stolu, pa bih sjela kraj prozora i gledala što se vani zbivalo satima.
Iskreno...? Nije me niti bilo briga što se vani događalo. Nisam imala volje ni za što. Osjećala sam se prazno i tužno, a taj sam osjećaj mrzila. Najgore od svega je bilo da se nisam ni trudila izbaciti iz sebe. Volja mi je nestala nakon što mi je Feliks rekao da voli drugu. Mogla sam si i misliti da će biti tako, ali nisam znala da će boljeti... boljeti kao da mi je netko iščupao srce iz tijela, kao da me netko istog trena ubio.
Udarila sam rukom od stol i ljutito se dignula sa stolice.
„Jebote, Anya, zar ćeš dopustiti sama sebi da te to baci u depresiju?!“ –ljutito sam rekla na glas. „Idemo raditi ono što će ti pomoći!“
Izašla sam iz sobe i, spremna za akciju, se spustila niz stepenice.
„Anya?“ –prozvao me Theodor.
Zakolutala sam očima i stala na stepeništu. Bio je jedna od zadnjih osoba koju sam željela vidjeti u onom trenutku. Prvi je bio Feliks od kojeg sam se namjeravala držati podalje, ali Theodor Powell mi je išao na živce, pa sam ga se uvijek pokušala riješiti. Nisam vjerovala da mu je bilo žao što su me ranili. Možda jest, ali samo jer se inače ne bih udala za Sashu, a on ne bio dobio novac obitelji Tarasov.
„Reci.“ –pogledala sam.
„Osjećaš li se bolje?“ –upitao me.
„Moglo bi se reći. Uskoro bi trebalo zacijeliti!“
„Odlično. Je li ti se javio Sasha?“
„U vezi njegovog dolaska?“
„Da.“
„Onda jest.“
„Odlično! Gdje namjeravate otiči večeras?“
„Ne znam. Prošetati se, ako snijeg ne padne!“
„Ah... lijepo. Vas dvoje se u posljednje vrijeme stalno družite!“
„Dečko se želi ispričati što su me ranili zbog njega, iako ga ja ne krivim.“
Slegnuo je ramenima.
„Nego, imamo li teretanu ovdje?“ –upitala sam ga.
„Teretanu?“ –ponovio je zbunjeno. „Što će ti teretana?“
„Za vježbanje?!“
„Cure ne bi trebale vježbati.“
„Oh, molim te, borila sam se protiv vampira koji su tri puta veći od tebe, a ne bih trebala vježbati?! Gdje je teretana?!“
Šutio je neko vrijeme.
„U podrumu.“ –odgovorio je.
Zahvalila sam mu se i spustila niz stepenice. Iritiralo me to što je smatrao da bismo mi cure trebale biti kod kuće i raditi što cure trebaju raditi, a ne ono što najviše volimo. Voljela sam biti slobodna, a imala sam osjećaj da sam iz dana u dan bila prisiljena zaboraviti na tu riječ.
Odmahnula sam glavom i sama sebi obećala da neću popustiti i da mu sigurno neću dopustiti da kontrolira moj život. Naravno, družila sam se ja sa Sashom jer sam jedino na taj način mogla izbjegavati Feliksa što sam više mogla, ali nisam se namjeravala udati za njega. Bilo mi je lijepo družiti se s njime, razgovarati o raznim pričama i upoznati ga; barem mi je on to dopuštao dok Feliks nije.
„Prekini!“ –upozorila sam se na glas.
U posljednjih nekoliko dana sam se neprestano nagovarala da ne razmišljam o njemu, ali na kraju bih se uvijek vratila na njega. Mrzila sam to. Mrzila sam znati da ga ne mogu izbaciti iz glave unatoč tome što sam to jako željela.
„Princezo.“ –poklonile su mi se sluge.
„Dobro jutro!“ –osmjehnula sam se i spustila niz stepenice, kako bih došla u podrum.
Vidjela sam da se na jednom djelu ide prema tamnici, pa sam skrenula lijevim hodnikom na kraju kojega sam vidjela vrata. Požurila sam prema njima i poslušala ima li koga. Odahnula sam kad nisam čula zvukove jer nisam voljela trenirati kad je netko bio u mojoj blizini. Voljela sam biti sama, pogotovo onog jutra kad sam trebala izbaciti sve loše strane iz sebe, a bili ih je previše.
Povukla sam vrata i zatvorila ih. Uzela sam boksačke rukavice koje su visile sa strane, stavila ih na ruke i otišla na sredini teretane gdje se nalazila crvena, boksačka vreća. Duboko sam uzdahnula, zaklopila oči, te udarila u nju što sam jače mogla.
„Volim Kseniyu!“ –u glavi su mi odjekivale Feliksove riječi.
Udarila sam drugom rukom u vreću.
„Volim Kseniyu!“ –ponovno su mi odjekivale njegove riječi.
Udarila sam nogom.
„Volim Kseniyu!!!“ –ovoga je puta njegov glas bio jak.
„O JEBEM TI, ZAČEPI!!!“ –proderala sam se uplakano.
Počela sam udarati u vreću što sam jače mogla... rukama... nogama. Htjela sam izbaciti njegove riječi iz svoje glave, ali bilo je teško... prokleto teško.
„Anya?“ –čula sam muški glas.
Stala sam i okrenula se. Na ulazu sam vidjela Maxima. Prekriženih ruku na prsima je bio nagnut na vrata dok mu je cigareta bila u ustima.
„Hej.“ –pozdravila sam ga i zaustavila vreću koja je lelujala pored mene.
„Nešto si nervozna, ha?“ –upitao je približavajući mi se.
„Isprobavam rame.“
„Kako je? Je li bolje?“
„Moglo bi se reći. Hvala na pitanju.“
Klimnuo je glavom.
„Masha je negdje nestala, a Feliks se druži sa Kseniyom.“ –započeo je.
Skrenula sam pogled. Nažalost, nitko nije smio znati što osjećam prema njemu. Da su znali, ne bi spominjali njegovo ime preda mnom, a to bi mi jako pasalo. Htjela sam izbaciti njegovo ime iz srca i glave, ali bilo je nemoguće s obzirom da se ili nalazio u mojoj blizini ili bi netko spomenuo njegovo ime.
„Prilično je čudno to što su njih dvoje zajedno!“ –nadodao je.
Klimnula sam glavom i udarila rukom od vreću. Udarila sam toliko jako da se vratila natrag udarivši me u glavu.
„Jebem ti!“ –uzviknula sam.
„Jesi dobro?“ –nasmijao se.
„Ma jesam.“
„Izgleda da si nervozna.“
„Kako znaš?“
„Jer ja inače dolazim ovdje kako bih ispucao loše stvari iz sebe! Pretpostavljam da je tako i s tobom.“
Slegnula sam ramenima.
„Voljela bih se zadržati s tobom, Maxim, ali moram otići.“ –rekla sam mu skidajući rukavice. „Moram se spremiti jer Sasha uskoro dolazi.“
„Sprijateljila si se sa Sashom, ha?“ –osmjehnuo se. „Feliks neprestano priča o tome kako se slažete!“
„Feliks neka gleda svoja posla.“
Zbunjeno je pogledao u mene.
„Je li mi nešto promaklo?“ –nakrivio je glavu.
„Zaboravi!“ –mahnula sam rukom i stavila rukavice na svoje mjesto. „Vidimo se kasnije!“
Klimnuo je glavom, a ja sam prošla kraj njega i izašla kroz vrata. Ljutito sam koračala hodnikom. Bila sam ljuta na Feliksa što je uopće razgovarao sa čuvarima o Sashi i meni kad ga se to nije trebalo ticati. On je sada bio u vezi sa Kseniyom ( što, izgleda, nije čudilo samo mene ) i trebao se brinuti samo za nju.
„Debil!“ –pomislila sam i skrenula prema stepeništu kad sam udarila u nekoga.
„Oprosti.“ –čula sam njegov nježni glas.
Podignula sam pogled i susrela se sa Feliksovim bademastim, velikim očima. Gledao me sa velikom nježnošću. Gledao me s pogledom punim... osjećaja.
„Prekini!“ –upozorila sam se i brzo maknula od njega.
Spustio je natrag svoje ruke jer su se nalazile oko moga struka. Namjestila sam pramen kose iza uha i pogledala u pod.
„U redu je.“ –promrmljala sam i prošla kraj njega.
Krajičkom oka sam pogledala u njega i primijetila da gleda u mene. Spustila sam pogled i nastavila hodati dalje u tišini, bez da sam mu išta rekla jer sam znala da bih poludjela i ponovno mu rekla da ga volim. Nisam željela ponovno pasti tako nisko.
„Oh, čuvaru Vasiliev?“ –okrenula sam se prema njemu i primijetila da on gleda u mene iznenađenim pogledom. „Princ Tarasov dolazi po mene za pola sata. Želim da Masha i ti budete spremi blizu auta. Jasno?“
„Da, gđice Powell.“ –poklonio mi se.
„Dobro.“ –prošaptala sam i nastavila hodati dalje.
Mrzila sam se ponašati uzvišeno prema njemu, ali to je bio jedini način da ga zaboravim. Ili sam se barem tako nadala!
***
Šetala sam se ulicama Moskve zajedno sa Sashom i čuvarima koji su hodali iza i ispred nas kako bi se osigurali da nam nitko ne može naštetiti. Masha i Feliks su bili ti koji su hodali ispred nas. Primijetila sam da bi se on svako toliko okretao i pogledao me značajnim, tajnovitim pogledom kojeg ja nisam mogla pročitati. Zanimalo me što je želio, ali trebala sam prekinuti razmišljati o njemu.
Pogledala sam krajičkom oka u Sashu koji je mirno gledao ispred sebe. Vidjela sam, po njegovom izrazu lica, da je razmišljao o nečemu. Ovoga puta me zaintrigiralo što se događa u njegovoj glavi. Spustila sam pogled na njegovu ruku koja je stajala izvan džepa. Primijetila sam da je bila crvenkaste boje što je značilo da mu je bilo hladno, ali vjerojatno to nije shvaćao zbog toga što je bio izgubljen u razmišljanju.
„Ok...“ –pomislila sam. „Nećeš izgubiti ništa ako pokušaš!“
Duboko sam uzdahnula i nesigurno izvadila svoju ruku iz kaputa i krenula prema njegovoj. Pomalo sam drhtala, a srce mi je ubrzanije kucalo jer nisam znala što sam to činila. Podignula sam pogled prema Feliksu i primijetila da gleda u mene pomalo ljutitim izrazom lica.
„Hah...“ –pomislila sam. „Pogledaj kako je to kad ti netko slomi srce!“
Uhvatila sam Sashinu ruku i naši su se prsti isprepletali. Gledala sam ispred sebe, točnije, u Feliksa koji je nervoznim izrazom lica gledao u nas, a zatim skrenuo pogled.
„Čemu to?“ –upitao me Sasha.
Pogledala sam u njega i osmjehnula se.
„Moramo pokušati, ne?“ –slegnula sam ramenima.
Zastao je, a i ja skupa s njime jer mi je zaustavio ruku. Zbunjeno sam pogledala u njega ne shvaćajući što je želio. Gledao me drugačije, onako kako me Feliks gledao one noći kad mi je rekao da je to pogreška.
„Sasha...“ –napravila sam korak nazad i ispustila njegovu ruku.
Ponovno me povukao k sebi, te mi je pomilovao obraz.
„Ni ne shvaćaš koliko si lijepa!“ –rekao je.
Nasmijala sam se.
„Što si danas popio?“ –upitala sam ga iznenađeno.
Odmahnuo je glavom.
„Ne šalim se.“ –nastavio je. „Rekla si da moramo pokušati.“
„Jesam.“ –klimnula sam glavom.
„Mogu li te onda poljubiti bez da dobijem šaku u glavu ovoga puta?“
Nasmijala sam se i potvrdila klimnuvši glavom. Osmjehnuo mi se, te me povukao k sebi. Njegove nježne usne su dotakle moje. Zatvorio je oči, a ja sam pogledala u stranu i primijetila da Feliks gleda prema nama. Osjećala sam se čudno što to radim pred njime, ali s obzirom da je sada imao djevojku, to nisu trebale biti njegove stvari. Zaklopila sam i ja svoje oči, obgrlila Sashu rukama oko vrata i uzvratila mu poljubac.
„Feliks...“ –pomislila sam.
Post posvečen meni i njemu i naših predivnih 3 godine i 3 mj. veze. Smatram da je pauza dobro došla unatoč tome što prokleto boli, ali oboje imamo osjećaj da ćemo ponovno biti zajedno.
Napisao je: I ja se nadam a na neki način i znam da čemo ti i ja opet bit zajedno i da će sve opet bit po starom.
Tako da... nadam se samo da je ovo predah na neko vrijeme i da ćemo u skoroj budućnosti ponovno biti zajedno.
Btw. Anastasijini osjećaji iz ovog posta su prilično slični mojima kao i ta njena raspoloženja; čas se smijem, čas plačem, čaš bih izudarala nekoga ( iako me ovo zadnje dosta rijetko hvata ).
