„Anastasia...“ –čula sam ženski glas. „Anastasia!“
Promrmljala sam, duboko uzdahnula i otvorila jedno oko. Vidjela sam Mashu kako gleda u mene malenim osmijehom na licu. Zaklopila sam ponovno oko i odlučila nastaviti spavati.
„Anastasia, došli smo!“ –rekla je.
Otvorila sam naglo oči i pogledala kroz prozor. Stajali smo na zračnoj luci. Kad sam pogledala u Mashu koja mi se osmjehnula. Vidjela sam da se ljudi guraju, odlaze prema izlasku, pa sam se i ja brzo dignula i krenula za njima kako ne bih ostala zatvorena u avionu.
Oblačila sam kaput dok sam se probijala kroz gomilu ljudi. Masha mi je rekla da je u Moskvi zima hladnija nego u drugim krajevima, pa sam se dobro obukla prije nego sam zaspala prije nekoliko sati. Feliks nas je čekao na izlazu, a kad sam mu prišla, spustio se prije mene.
Provirila sam kroz ulaz i zapuhao je hladniji vjetar od onoga koji je bio u Londonu. Stavila sam ruke u džepove i spustila se niz stepenice pazeći kuda hodam. Koliko je jako puhalo, kosa mi je vijorila po zraku i nije mi dopuštala da išta vidim pred sobom, pa bih se svako toliko poskliznula, a Masha bi me uhvatila za leđa i pomogla mi održati ravnotežu.
Kad sam se spustila na tlo, pogledala sam u Feliksa koji je gledao oko sebe. Nakrivila sam glavu pokušavajući shvatiti što se događalo, zbog čega je bio tako napet, ali on me pogledao malenim osmijehom na licu, te me nježno povukao sa sobom.
„Zašto ne idemo gdje i ostali?“ –upitala sam ga sa zanimanjem.
„Po nas dolazi privatan auto.“ –odgovorio je.
Duboko sam uzdahnula i zakolutala očima. Sinoć, kad sam išla spavati, sam razmišljala o tome kako je vjerojatno shvatio da bih željela da se prema meni tretira kao prema običnom čovjeku... ili vampiru, u našem slučaju, ali dokazao mi je suprotno kad sam vidjela crnu limuzinu prema kojoj smo odlazili.
Istrgnula sam se iz njegovog stiska, a to je njena iznenadilo. Stavila sam ruke natrag u džepove i, kad su već toliko gnjavili s tretiranjem poput princeze, pričekala sam da mi netko otvori vrata. Pogledala sam u Feliksa ozbiljnim izrazom lica, a on ih je otvorio. Sjela sam u auto, pa su mi se Masha i on pridružili. Nisam imala volje razgovarati s njima, pa sam pogledala kroz prozor i odlučila pratiti krajolik.
„Razgovarali smo s Vašom tetkom, princezom Gabriellom.“ –rekla je Masha.
„Anastasia.“ –iznenada sam čula Felikosov glas.
Okrenula sam se prema njemu, a on je gledao u Mashu.
„Zovi ju Anastasia.“ –nastavio je. „I ne voli kad joj se obraćaju na vi.“
Masha je iznenađeno pogledala u njega, a zatim u mene. Klimnula sam glavom i, krajičkom oka, pogledala u njega, te mu se osmjehnula. Bilo mi je drago što se toga sjetio i što joj je to rekao, pa sam se barem nadala da će se malo drugačije ponašati prema meni.
„Niste mi rekli kod koga tetka živi.“ –rekla sam im.
„Kod princa Theodora Powella.“ –odgovorio je Feliks. „Gabriella nam je rekla da će ti sve ona objasniti. Prestani zapitkivati!“
Tiho sam se zahihotala.
„Ponekad postanem naporna. Oprostite!“ –uzvratila sam i pogledala kroz prozor.
„Bolje da si naporna nego jedna od onih umišljenih aristokrata.“ –nadodala je Masha.“
„Deset godina sam izbivala od takvog života, pa je valjda normalno!“
„Drago mi je, pogotovo jer ćemo te Feliks i ja morati čuvati.“
„Kako to misliš?“
„Svaki aristokrat mora imati dva čuvara!“ –započeo je Feliks. „Masha i ja smo dodijeljeni tebi!“
Nakrivila sam glavu ne shvaćajući o čemu su pričali.
„Znači... Bit ćete moji čuvari?“ –upitala sam.
Klimnuli su glavom.
„Toga prije nije bilo.“ –promrmljala sam.
„U posljednje vrijeme ima premalo aristokrata, pa vas mi moramo čuvati!“ –objasnio mi je Feliks. „S nama ćeš biti na sigurnom!“
„Znači... Pratit ćete me gdje god budem odlazila?“
„Da.“
Zakolutala sam očima.
„Koje sranje.“ –duboko sam uzdahnula. „Pa bolje sam živjela u ovih deset godina, kad nitko nije znao što sam, nego sada... kad me tetka ponovno pronašla!“
„Gabriella se samo brine za tebe.“ –nadodala je Masha. „Nakon deset godina traženja te napokon pronašla. Pokušaj razmisliti kako je njoj bilo svo ovo vrijeme, kad je mislila da si mrtva, ali se još uvijek nadala da si živa!“
„Znam kako je to, Masha.“ –uzvratila sam. „Nije bila jedina koja je mislila na to. I ja sam mislila da je ona mrtva! Od desete godine sam se sama snalazila, ali ja se ne žalim.“
Promatrali su me u tišini, a ja sam se na to samo osmjehnula i pogledala kroz prozor. Nitko od njih dvoje nije ništa rekao. Svatko je gledao na svoju stranu, a ja, unatoč tome što sam bila jako pričljiva kad bih se opustila, nisam znala o čemu bih razgovarala s njima, pa sam nastavila pratiti tmuran krajolik. Imala sam osjećaj da bi svakog trena mogla pasti kiša, ali svejedno se nisam namjeravala nikamo prošetati. Htjela sam razgovarati s Gabriellom i nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
„Stigli smo.“ –Masha je prekinula tišinu.
Pogledala sam u Feliksovu stranu i šokirala se vidjevši dvorac kakvog nisam vidjela ni u filmovima. Koliko sam se sjećala, u tako velikom, prostranom dvorcu nisam živjela niti kad sam bila mala.
Zaustavili smo se pred stepeništu, a tada sam vidjela koliko se ljudi zapravo nalazi pred ulazom. Pogledala sam u Feliksa i Mashu s pomalo neugodnosti u trbuhu, a oni su mi se samo osmjehnuli. Vjerojatno su mislili da ću se osjećati bolje kad ih vidim kako se smiješe, ali nije mi bilo niti malo lako. Nisam se sjećala da je bio takav “napor“ biti... poznatiji.
„Idemo.“ –rekao je Feliks i otvorio vrata.
Ispružio mi je ruku koju sam uhvatila i izašla vani. Stajala sam pored njega, gledajući ljude koji su stajali pred ulazom i pričali na ruskom, osmijehom na licu. Duboko sam uzdahnula i pogledala u Feliksa koji mi je prislonio nježno ruku na leđa, a zatim me progurao me kako bih se napokon pokrenula.
„Anastasia!!!“ –čula sam vrlo poznati glas.
Raširila sam oči i ugledala Gabriellu kako trči stepenicama, dok su se ljudi odmicali s puta. Torba mi je pala na pod, pa sam potrčala k njoj. Snažno smo se zagrlile. Suze su mi došle na oči kad sam napokon bila u njenom zagrljaju. Pomilovala mi je nježno kosu. Slušala sam ju kako tiho jeca, a ja se nisam mogla zaustaviti, pa su mi suze proklizale niz lice.
„Mislila sam da te nikada više neću vidjeti.“ –šaptala je. „Bože, Anastasia!“
„Ovdje sam, Gabriella, ovdje sam!“ –govorila sam joj.
Nisam mogla opisati osjećaj kakvom sam osjećala kad sam napokon znala da je ona dobro, kad sam se uvjerila vlastitim očima. Bila sam sretna, uzbuđena i znala da se vratila polovica koju sam izgubila, koja je nestala prije deset godina.
Odmaknula se od mene i obrisala suze. Nije se uopće promijenila. Imala je iste plave oči poput moje pokojne majke, njene sestre; imala je i dalje onu dugu, prekrasnu, valovitu smeđu kosu. I dalje je bila predivna.
Ponovno sam ju zagrlila kako bih se napokon uvjerila da je ono stvarnost, a ona me nježno obgrlila rukom, pa smo se laganim korakom popele stepenicama.
„Prekrasna si došla.“ –rekla je.
„Hvala.“ –osmjehnula sam se.
„Nisam mogla vjerovati da su se napokon pronašli! Začudila sam se kad mi je Feliks javio da si u Londonu i da te napokon imaju. Ne možeš ni zamisliti kako sam se osjećala kad su mi javili!“
„Mogu, vjeruj mi! Tako sam sretna što sam napokon ovdje, uz tebe.“
„Moraš mi ispričati što si sve radila, gdje si bila... Čovječe, kako si ti iz Olympie došla u London?“
Htjela sam odgovoriti, ali me prekinula na brzinu.
„Nije bitno. Razgovarat ćemo o tome za vrijeme večere!“ –uzvratila je veselo.
Klimnula sam glavom i osmjehnula joj se. Okrenula sam se kako bih vidjela gdje se Feliks i Masha nalaze. Primijetila sam kako Masha razgovara s nekim dečkima dok je Feliks gledao za mnom. Htjela sam ga pozvati, kako bi nam se Masha i on pridružili, ali ona mu je prišla i odvukla ga odande prije nego sam bilo što uspjela reći.
Pogledala sam ispred sebe i osmjehnula Gabrielli. Jedva sam čekala da mi ispriča što se događalo dok smo bile razdvojene. Jedva sam čekala provesti izgubljeno vrijeme s njom.
Povela me u prostoriju, za koju sam pretpostavila da je blagovaonica.
„Dobra večer.“ –naklonile su se osobe koje su se nalazile ondje; pretpostavila sam da su bile sluge.
„Dobra večer.“ –klimnula sam glavom.
Krenula sam prema stolici kad se, iznenada, jedan od vampira stvorio preda mnom i pomaknuo ju.
„
Da je barem Feliks ovdje.“ –pomislila sam. „
Rekao bi im kako volim da se ponašaju prema meni!“
Odahnula sam i zahvalila mu se osmjehnuvši se. Sjela sam za stol zajedno s Gabriellom.
„Jel' se može znati gdje si ti nestala?“ –upitala me iznenada. „Tražila sam te po Olympiji mjesecima, a tebi nije bilo ni traga.“
„Iskreno, ne znam što se desilo. Čekala sam te, ali nisi dolazila, pa sam se putovala danima do New Yorka i od tamo sam se ukrcala na trajekt za London!“ –odgovorila sam.
Odmahnula je glavom.
„Ne znaš koj' sam ja šok doživjela kad te nigdje nisam mogla naći!“ –duboko je uzdahnula i prislonila ruku na moju, te ju nježno pomilovala. „Theodor je činio sve da te pronađe, a uspijeli smo u tome tek nakon deset godina! Mislila sam odustati, mislila sam da je nemoguće da si preživjela, a sada si napokon ovdje... sa mnom!“
Nasmiješila sam joj se.
„Kako si ga pronašla?“ –upitala sam ju. „Theodora?“
„Pronašao je on mene nakon što si otišla.“ –odgovorila je. „Čuo je za uzbunuo, pa nam je došao pomoći! Koraci kod kojih smo biježale su bili njegovi.“
Klimnula sam glavom.
„A gdje je on sada?“ –uzvratila sam.
„Vrača se za dva dana.“ –nastavila je. „Bio je u Tokyu, ali odlučio se vratiti čim smo mu javili da smo te našli!“
Iskreno, nisam se ni mogla sjetiti kako je Theodor izgledao. Vidjela sam ga nekoliko puta, puno prije nego se cijela ona katastrofa dogodila. Bio je daljnji tatin rođak, ali inače se nisu voljeli. Uvijek su se svađali oko nečega što ja nisam mogla shvatiti jer sam bila premlada, ali ipak je bio zaslužan što sam ponovno bila s Gabriellom.
Komentari (21) On/Off
