Nisam se dobro naspavala preko noći. Neprestano sam se vrtjela po krevetu i tjerala se zaspati, ali nisam mogla. Bila sam nervozna zbog svega što se događalo. Imala sam osjećaj kao da me netko ili nešto guši jer više nisam imala svoju slobodu, a biti slobodan je sve što čovjek ( ili u mome slušaju – vampir ) želi imati.
Dignula sam se sa kreveta znajući da se neću moći naspavati. Obukla sam se, našminkala, a zatim mirno izašla iz sobe. Znala sam da neću nikamo pobjeći slugama ( kao niti jučer ), pa sam odustala od bježanja.
Odlučila sam otići odmah kod Gabrielle kako bih popričala s njom. Pretpostavila sam da je bila u svojoj knjižnici gdje je pronalazila mir i uživala u čitanju. Sjećam se da je takva bila prije deset godina, a kako sam ju ondje pronašla i jučer, kad sam ljutito odmarširala iz kuće u kojoj su čuvari živjeli, znala sam da se skoro ništa nije promijenilo.
Spustila sam se niz stepenice i krenula prema vratima. Iznenadila sam se kad sam čula glasove jer je moja tetka voljela biti sama kad je čitala, ali ipak sam pokucala i otvorila vrata. Ugledala sam Gabriellu za stolom, zajedno sa nepoznatom crvenokosom djevojkom mojih godina. Tetka i nepoznata cura dignule su se sa stolice čim sam zatvorila vrata.
„Anastasia, ovo je Eva Ivanova.“ –predstavila ju je tetka. „Jedna od ruskih princeza.“
Oblikovala sam usta u slovo o i prišla joj.
„Anastasia, drago mi je.“ –ispružila sam joj ruku.
„Također!“ –osmjehnula mi se.
„Eva je došla kako bi se družila s tobom.“ –rekla je tetka.
„Naravno, ako nije problem!“ –uzvratila je Eva.
Odmahnula sam glavom.
„Rado bih se družila s tobom.“ –osmjehnula sam se. „Ovako i onako nemam što raditi!“
„Drago mi je.“ –nadodala je.
„Usput, Anastasia...“ –pogledala me tetka. „Theodor dolazi sutra navečer i rekao je da moramo pripremiti svečanu večeru, da te i drugi upoznaju!“
Otvorila sam usta od iznenađenja i šokirano gledala u nju. Ako sam ikada pomislila da ću poludjeti što me sluge prate, pogriješila sam. Znala sam da ću poludjeti sutradan, kad budem trebala upoznavati sve vampire iz bogatijih obitelji ili pak neke princeze i prinčeve... kraljeve. Počinjalo mi se vrtjeti u glavi .
„Anastasia?“ –prozvala me Gabriella.
„Da?“ –duboko sam uzdahnula, vrativši se u stvarnost.
„Eva se ponudila za pomoć.“
Klimnula sam glavom.
„Idemo da budemo gotove što prije?“ –upitala me Eva.
Klimnula sam glavom, okrenula se i zaklopila oči nadajući se da sutra nikada neće doći. Otvorila sam ulazna vrata i pričekala da mi se Eva pridruži, a zatim mahnula tetki i zatvorila ih.
„Nisi oduševljena.“ –rekla mi je Eva.
„Zar se toliko vidi?“ –pogledala sam u nju i napravila grimasu.
Osmjehnula se.
„Sve je ovo tako novo za mene.“ –promrmljala sam.
„Vjerujem!“ –rekla je kao da je to doista i mislila, pa sam pogledala u nju. „Meni je teško živjeti ovako, a kamoli da će tebi biti nakon što si deset godina bila... slobodna!“
Iznenađeno sam gledala u nju.
„Doista me razumiješ.“ –uzvratila sam šaptajući, kao da to nisam mogla vjerovati.
Zahihotala se i spustila niz stepenice.
„Zavidim ti što si barem na deset godina uživala u slobodi!“ –rekla je. „Ne znaš baš kako je to kad od te od rođenja prate, od nula do dvadeset i četiri! Dođe mi ponekad da pobjegnem odavde, da nestanem i da napokon počinjem uživati!“
Promatrala sam ju sa zanimanjem. Vidjela sam koliko smo zapravo slične, što nije ni bilo čudno. Mislim da je svatko od nas oduvijek želio biti slobodan, uživati bez pravila, bez nekoga koji će pratiti svakodnevno tvoj korak.
Osmjehnula sam joj se, a vrata su nam otvorili sluge koji su se nalazili u blizini. Klimnule smo glavom, a kad sam izašla kroz vrata ugledala sam Feliksa i Mashu pred sobom.
„Gđice Ivanova.“ –poklonili su se.
Klimnula je glavom i spustila se niz stepenice.
„Eva.“ –rekla sam im, a ona se okrenula prema mene upitnim izrazom lica. „Mislim da bi joj više prijalo da ju zovete Eva, je l'da?“
Razvukla je osmijeh od uha do uha i klimnula glavom, a njih dvoje su zbunjeno pogledali u mene. Feliks je odmahnuo glavom, a ja sam se spustila niz stepenice i laganim korakom uputila prema limuzini.
„Hvala ti zbog toga.“ –uzvratila je.
„Nema na čemu!“ –nadodala sam nasmiješeno. „Znaš i sama koliko ja mrzim kad se tako ponašaju, pa eto... trebaju znati kako se najbolje možeš osjećati u njihovoj blizini!“
Klimnula je glavom.
„Idem u svoj auto.“ –objasnila je. „Vozači znaju kamo idemo, pa se nađemo ondje, dobro?“
„U redu.“ –mahnula sam joj i krenula za Mashom i Feliksom koji su me pričekali.
„Što ro radiš?“ –upitao me Feliks.
Zbunjeno sam pogledala u njega.
„Ne možeš tražiti od svih nas da zovemo aristokrate imenom. To je loše!“ –uzvratio je nadureno.
„Zašto?!“ –prekrižila sam ruke na prsima. „Ako oni tako žele...“
„Nema tu htjeti ili ne htjeti, Anastasia!“ –povisio je ton. „Ti si princeza, ona je princeza... Mi čuvamo vas, aristokrate, i ne možeš tražiti da se ponašamo kao da smo vam prijatelji!“
„Feliks!“ –začula sam opominjajući Mashin glas.
***
„Nećete mi ispružiti ruku, čuvaru Vasiliev?“ –upitala sam ga kad je izašao iz automobila.
Zakolutao je očima i ispružio mi ruku. Primila sam ju i izašla vani, te zakopčala kaput kojeg sam unutra morala otkopčati pošto je bilo užasno toplo. Vidjela sam da je Eva izašla iz svoje limuzine, a čuvari su je pratili usporenim tempom. Pretpostavila sam da se dovoljno sprijateljila s njima i objasnila im da ne moraju biti zalijepljeni za nju.
„Oh, Vasiliev?“ –okrenula sam se, a on je podignuo pogled prema meni. „Ne zaboravite biti uvijek uz mene. Trebat će mi vaša pomoć da mi nosite stvari! Moje su ruke previše delikatne da bi ih sama nosila, ok?“
Pogledao je krajičkom oka u Mashu koja se samo tiho zahihotala i krenula prema Evinim čuvarima. Pretpostavila sam da je znala što sam činila. Nije mi bilo nimalo ugodno što sam se onako bahato i bezobrazno ponašala, ali morao je vidjeti da je tražio previše od mene.
„Nisam čula vaš odgovor?“ –povisila sam ton.
„Da, gđice Powell.“ –odgovorio je.
„Odlično! Požurimo se sada!“
„Da, gđice Powell.“
Osmjehnula sam mu se i okrenula glavu, a zatim zakolutala očima. Vjerojatno se i on tako ponašao prema meni kako bi mi uzvratio istim udarcem i baš me zanimalo koliko ćemo izdržati ovako.
„Što je bilo?“ –Eva mi je prišla iznenađenim pogledom.
„Čuvar Vasiliev i ja se savršeno slažemo, je l' da?“ –pogledala sam ga osmjehom na licu.
„Da, gđice Powell!“ –uzvratio je i stao pored Mashe.
Masha je na to odmahnula glavom i namignula mi, a ja sam pogledala ispred sebe i nastavila hodati uzdignute glave.
„Feliks i ti ste se posvađali?“ –upitala me Eva.
Odmahnula sam glavom i krajičkom oka pogledala u njega, jer je hodao nedaleko od mene, gledajući oprezno oko sebe. Sigurnu mu nije bilo niti malo ugodno gledati uokolo, paziti da se nama nešto ne dogodi dok smo se mi zabavljale.
Odmahnula sam glavom i pogledala ispred sebe nadurivši se.
„Neka...“ –pomislila sam. „Tako mu i treba!“
***
Gledala sam se u ogledalo. Eva me odvela u otmjenoj trgovini gdje su mi prodavačice ponudile nekoliko haljina. Isprobala sam ih sve, ali svidjela mi se ona tamno – plave boje. Bila je na bretele, pomalo široka kako me ne bi stiskala i duga sve do koljena.
„Upomoć!“ –uzviknula sam.
Najgore od svega jest da mi je Eva trebala pomoći zakopčati šlic, a sada je nigdje nije bilo kako bi mi pomogla otkopčati ga.
„Što je bilo?!“ –Feliks je pomaknuo zavjesu svlačionice, a ja sam se okrenula prema njemu.
Oblikovao je usta u slovo o i pogledao me iznenađenim izrazom lica. Primijetila sam da mu je pogled pao na moju haljinu, a zatim ponovno na moje oči.
„Što je?“ –nakrivila sam glavu.
Odmahnuo je glavom. Po njegovim sam očima imala osjećaj da se vratio u stvarnost.
„Što si trebala?“ –upitao me.
„Je li Eva u blizini?“ –uzvratila sam.
Pogledao je oko sebe, te odmahnuo glavom. Duboko sam uzdahnula i okrenula mu leđa, pogledavši se u ogledalo. Zapravo, pogledala sam u njega, koji je stajao i dalje na ulazu, držajući zavjesu.
„Možeš li mi ti pomoći?“ –nadodala sam.
„U čemu?“ –promrmljao je.
„Otkopčati mi haljinu. Ne mogu sama!“
Klimnuo je glavom i zakoračio u kabinu, a zavjesa je zatvorila ulaz. Stao je iznad mene, pogledao u ogledalo, gledajući me ravno u oči, svojim prekrasnim, bademastim i velikim očima, te polako spustio šlic. Niti jednom nije pogledao negdje drugdje. Neprestano je fiksirao moj pogled dok sam se ja nadala da nije mogao osjetiti koliko mi luđački srce tuče.
„Zvala si...“ –Masha je pomaknula zavjesu.
Feliks se istog trena pomaknuo od mene udarivši u nju dok je ona zbunjeno gledala u oboje. Osjećala sam kako mi se obrazi žare, pa sam pogledala ispred sebe i primijetila kako se Feliks zbunjeno češe po glavi. Pogledao je u Mashu, pa u mene, pa ponovno u nju, a zatim nestao iz mojeg vidika.
Sretan vam prvi školski dan. Sretno vam bilo u novoj školskoj godini, ali nemojte mi u potpunosti nestati.
