Spustila sam se niz stepenice pjevušeći. Kako je svanulo jutro, sve sam nervoznija bila jer sam znala da je večeras bio bal, večeras u kojoj će doći svi važni ljudi kako bi me upoznali. Pjevanje mi je odvraćalo misli od toga, pa sam neprestano pjevala nešto kako bih razmišljala o nečem drugom.
Požurila sam prema knjižnici znajući da bi se Gabriella mogla nalaziti ondje s obzirom da ju nisam pronašla u sobi. Pokucala sam na vrata i otvorila ih, a ona je podignula pogled sa knjige koju je držala u ruci i pogledala u mene.
Jutarnje svijetlo je osvjetljavalo onu prostoriju u kojoj je moja tetka najviše uživala, također provodila vrijeme. Imala je svoj mir, imala je svoju slobodu... a to je sve što sam i ja tražila.
„Dogodilo se nešto?“ –upitala me sa zanimanjem.
„Samo sam došla provjeriti jesi li ovdje.“ –odgovorila sam joj.
Osmjehnula se.
„Hajde, reci što je bilo.“ –uzvratila je zaklopivši knjigu.
„Zašto misliš da je nešto bilo?“ –sjela sam preko puta nje.
„Vidim to po tvome izrazu lica. Tvoje oči mi pokazuju da nešto ne valjda. Nisi sretna ovdje?“
„Jesam.“
„Ali... ? Uvijek postoji jedan ali. Što je bilo?“
„Nisam navikla na ovakav život više, Gabriella. Svi me prate, gdje god ja odlazila. Želim se sprijateljiti sa čuvarima, a oni mi kažu da je to nemoguće jer se ipak oni trebaju brinuti o nama, a ne biti nam prijatelji!“
Pogledala me iznenađenim izrazom lica, a ja sam duboko uzdahnula i pogledala u prozor zamišljenim pogledom. Zapravo, Masha nije ništa rekla što se toga ticalo i jučer se neprestano smijala kad bih se prema Feliksu ponašala kao prema... slugi dok mi je on uzvratio poput jednog od njih. To me iritiralo, ali nisam mu željela pokazati.
Točnije... Pomalo me povrijedilo njegovo ponašanje. Htjela sam biti prijateljica s njime jer ćemo ipak svugdje odlaziti zajedno, a izgleda da on to nije želio. Njemu se vjerojatno u glavi vrtio samo posao.
„Što te briga što mu se vrti po glavi!“ –spomenula sam si.
A onda... ? Onda sam se prisjetila njegovom pogleda u kabini, kad su se naši pogledi susreli, kad je nježno spuštao šlic dok su me njegove bademaste oči fiksirale. U njima sam vidjela nešto... što me privuklo.
„Wow, Anastasia!“ –zbunjeno sam nakrivila glavu. „Prestani!“
„Anastasia?“ –prozvala me tetka.
Pogledala sam u nju, a na njenom sam licu vidjela zbunjenom.
„Sve je u redu?“ –upitala me.
„Uhm, da...“ –dignula sam se sa stolice. „Ovaj... ehm... Idem se prošetati. Vidimo se kasnije!“
Klimnula je glavom. Krajičkom oka sam vidjela da je i dalje zbunjeno pratila moj korak, a ja sam požurila prema vratima. Udarila sam u nekoga dok sam izlazila, a kad sam podignula pogled susrela sam se sa Feliksovim pogledom.
Na trenutak, vrijeme kao da je stalo. Njegove su ruke bila na mojim leđima, njegov pogled je bio uperen samo u mene, a u njegovim očima sam mogla vidjeti sebe. Ispustila sam tihi uzdah jer je to bilo sve što sam u onom trenutku mogla učiniti. Bila sam... blokirana. Prvi put sam se blokirala pred muškarcem.
„Tražio sam te.“ –rekao je, prekinuvši tišinu.
„Zašto?“ –odmaknuo sam se od njega. „Zar je vrijeme da me pratite uokolo, čuvaru Vasiliev?“
„Hoćeš li prestati s time?“
„S čime?“
„Sa svojim ponašanjem.“
Nasmiješila sam se i prošla kraj njega.
„Mi ne možemo biti prijatelji...“ –zastala sam. „Sjećaš se?“
Spustila sam se niz stepenice bez daljnjeg raspravljanja. Možda sam bila pomalo gruba, ponašala se glupo prema njemu, ali on je bio taj koji me prvi povrijedio. Zapravo... Sigurna sam da on nije ni bio povrijeđen.
Prošla sam rukom kroz kosom i nastavila hodati dalje.
„Baš sam tebe tražila!“ –Masha se penjala prema meni.
„Što je ovo?!“ –podignula sam ljutito ruke. „Danas me svi traže?!“
„Gdje je Feliks?“
„Gore. Zašto me i ti tražiš?“
„Zar se ne mogu družiti s tobom?“
„Jesi li pitala Feliksa za dopuštenje? Mislim da je jučer bio prilično jasan kad je rekao da ne bismo trebali biti prijatelji!“
Odmahnula je glavom.
„Feliks samo voli raditi svoj posao.“ –začula sam muški glas i pogledala u stranu.
Maxim je bio nagnut na zidu dok je u ustima držao cigaretu koju je palio. Uvukao je dim i ispuhao ga.
„To je sve!“ –slegnuo je ramenima.
„I ja se volim družiti...“ –nadodala sam i spustila niz stepenice. „A sada bih doista voljela biti sama!“
„Netko treba doći s tobom, Anastasia!“ –napomenula je Masha.
„Nitko neće znati da sam išla sama!“
„Anastasia!“
Mahnula sam rukom i nastavila hodati dalje. Otvorila sam ulazna vrata, a hladan zrak me rashladio. Spustila sam se niz stepenice uživajući u ugodnom vremenu. Više sam voljela kad je bilo hladnije, a ne previše toplo; toliko toplo da nisam mogla disati.
Odahnula sam malo svježeg zraka i šetala se. Trebala sam se malo smiriti, razbistriti misli i prestati razmišljati o Feliksu. U glavi su mi se neprestano motale njegove oči; one prekrasne bademaste oči koje ostavile dojam u mome srcu, ali još nisam mogla shvatiti koji. Znala sam samo da bi me obuzdala toplina kakvu nikada prije nisam osjetila.
Odmahnula sam glavom i ljutila se na samu sebe što sam si uopće dopuštala razmišljati o njemu. Iritiralo me to što mi nije dopuštao da se sprijateljimo, što doznam nešto više o njemu jer sam, pretpostavljala, da je on o mene poznavao više nego je trebalo.
Iznenada sam čula zvuk blizu sebe, pa sam podignula pogled i shvatila da se više nisam nalazila u dvorištu dvorca.
„Što ti je bilo kad nisi gledala kuda ideš?!“ –upitala sam se ljutito.
Nastavljala sam čuti zvukove oko sebe, a postajala sam sve nervoznija isijecajući nepoznate mirisa vampira. Najgore od svega je bilo to što ću se morati braniti šakama i nogama, ako me netko napadne jer nisam imala ništa kod sebe.
„Princezo Anastasia...“ –začula sam glas.
Okrenula sam se i ugledala nekoliko vampira. Bili su novorođeni i vjerojatno žedni krvlju, a s obzirom da aristokrati nisu bili voljeli od novorođenih, pretpostavljala sam da su željeli moju krv.
„Kakaya krasivaya dama!*” –čula sam istog vampire kako govori. „Miris tvoje krvi me privlači. Sada si u našem teritoriju znaš!?“
„I misliš da te se bojim?!“ –lecnula sam i pogledala ga prijetećim pogledom.
Nasmijao se na sav glas, te počeo kružiti oko mene dok su me drugi vampiri promatrali malenim osmijehom na licu. Znala sam da su čekali trenutak u kojem će me napasti, a ja.... ja sam bila spremna uzvratiti im. Nisam ih se bojala. Previše sam toga prošla od svoje desete godine, pa na dalje da bi ih se uplašila.
„I borbena čak!“ –uzvratio je. „Nitstsa!**”
Krenuo je jednom rukom prema meni, a istog trena ju je netko uhvatio i okrenuo. Iznenađeno sam pogledala u stranu i ugledala Feliksa kako stoji iza njega i čvrsto mu previja ruku. Pogledao me na kratko, a zatim u vampire koji su stajali iza mene. Pogledala sam također u nju, a oni su stajali u obrambeni napad.
„Vy hotite yee ot sebya?***” –upitao ga je. „Ha, Feliks?“
Feliks na njegovo neshvatljivo pitanje nije odgovorio već mu je jače stisnuo šaku i bacio ga na pod. Stavio je nogom na njegova leđa i pogledao u njegove prijatelje.
„Napadenie.****”- prošaptao je vampire koji je ležao na podu.
Okrenula sam se i primijetila da vampiri trče prema meni. Prije nego sam se uspjela snaći, Masha, Kseniya i Max su se pojavili preda mnom. Zasiktali su na njih i krenuli ih napasti dok sam ja gledala oko sebe razmišljajući o tome kako bi im mogla pomoći.
Pogledala sam u Feliksa koji se prilično dobro snalazio u borbi, kao što sam i očekivala. Napadao je vampire tolikom brzinom da ja to nisam ni mogla vidjeti. Nekoliko njih du već bili na podu prije nego sam uopće uspjela shvatiti koje je poteze učinio.
„Prestani ga promatrati!“ –pomislila sam i potrčala po prvi štap kojeg sam pronašla na podu i slomila ga u dva djela.
Malo me koljeno zaboljelo, ali odlučila sam se ne obazirati na to. Primijetila sam da je jedan od vampira krenuo na Feliksa u trenutku kad se ovaj borio sa drugim, pa sam odjurila prema njemu, bacila ga u pod i zabila mu jedan dio štapa u srce. Zasiktao je na mene, pa sam se pomaknula u stranu i gledala kako njegovo tijelo nestaje.
„Impresivno za princezu.“ –začula sam Maximov glas.
„Nije ni čudo da si preživjela sama toliko dugo!“ –nadodala je Kseniya, prekriživši ruke na prsima i osmjehnuvši se.
„Ne hvalite ju!“ –proderao se Feliks.
Njih dvoje su pogledali u njega začuđenim izrazom lica dok je Masha završavala sa posljednjim vampirom kojemu je okrenula glavu i zabila kolac u prsa. Ona je, također, pogledala u njega zbunjenim izrazom lica. Nije bilo ni čudo što ga ja nisam shvaćala, kad ga izgleda niti oni nisu.
„Jesi li ti normalna?!“ –proderao se i protresao.
„Feliks, prekini!“ –uzviknula je Masha i pojavila se pored njega.
„Želiš li umrijeti?!“ –nije se obazirao na njen ljutiti, opominjajući glas. „Što ti je bilo kad si otišla bez nekog od nas?!“
„Ne držim me tako jako!“ –odgurnula sam ga od sebe i ljutito pogledala. „I nema na čemu, Vasiliev! I drugi put ću ti čuvati leđa!“
„Ne mijenjaj temu!“
„Feliks!“ –ovoga puta ga je i Kseniya opomenula.
„Daj, Feliks, ne gnjavi malu!“ –uzvratio je Maxim.
„Malu?!“ –prostrijelila sam ga pogledom.
Podignuo je ruke u samoobranu i prekrižio ih na prsima gledajući što će se dalje događati. Ljutito sam pogledala u Feliksa koji bi, svakog trena, mogao eksplodirati od bijesa.
„Samo si mi pokazao koliko sam bila glupa što sam uopće pomislila da možemo biti prijatelji!“ –rekla sam mu, te odmarširala ljutito od njega.
„Anya!“ –Kseniya se pojavila preda mnom. „Nadam se da ti ne smeta što sam te nazvala Anya.“
Odmahnula sam glavom.
„Daj, hajde, nemoj tako.“ –prislonila je ruku na moje rame. „Feliks je bio samo zabrinut za tebe.“
„Ne zanima me!“ –uzvratila sam i nastavila hodati svojim putem.
*Kako lijepa dama! **Lijepo! ***Želiš ju za sebe? ****Napad.
