XXIV. Shit!
Osjetila sam trzaj koji me probudio iz sna. Pogledala sam pored sebe, a Feliks je gledao u vrata široko otvorenih očiju. Pospano sam protrljala oči, rastegnula se i zijevnula, a zatim pogledala ponovno u njega. Vidjela sam da je bio napet, te i dalje promatrao vrata.
„Što je bilo?“ –upitala sam ga zabrinuto.
Nikada se prije nije onako ponašao. U poslijednja dva tjedna, otkad smo pobjegli od Theodora, bio je prilično smiren. Nisam se mogla sjetiti kad sam ga poslijednji put vidjela onakvog ili... jesam li uopće?
Imala sam osjećaj da me nije ni čuo, da se fokusirao na nešto što ja nisam znala. Prislonila sam ruku na njegovo rame, a on se trznuo i naglo okrenuo prema mene.
„Što je bilo?“ –ponovila sam tiho.
„Pronašli su nas.“ –odgovorio je i skočio sa kreveta.
Zbunjeno sam gledala u njega dok je on tražio svoj kaput. Prebacio ga je preko sebe, otvorio ladicu u kojoj su bili naši pištolji, te izvukao jedan. Bacio je nešto prema meni. Uhvatila sam ključeve prije nego su me udarili u glavu i zbunjeno pogledala u njega.
„Spremaj se!“ –rekao je. „Dolaze!“
„Što misliš napraviti?!“ -skočila sam sa kreveta i obukla se.
„Idi odavde što brže možeš. Stići ću te!“
„Ne namjeravam te pustiti samog!“
„Molim te, kreni!“
„Feliks...“
„ANYA!!!“ –proderao se.
Podignula sam kaput, obukla se i otvorila prozor i pogledala u njega. Ispružio mi je pištolj, na što sam ja odmahnula glavom i skočila s prozora na tlo. Nisam se povrijedila jer sam točno znala kako se trebam dočekati na krov garaže. Podignula sam pogled prema prozoru i vidjela Feliksa kako proviruje, a zatim je nestao.
Htjela sam se vratiti natrag, pogotovo u trenutku kad sam čula pucnjeve. Bojala sam se za njega. Bojala sam se da bi mogao ostati teško ozlijeđen. Bila sam ljuta na njega što me natjerao da pobjegnem, a to sam mrzila činiti. Znala sam da sam mu mogla pomoći i da bi mu bilo puno lakše, ali on je morao biti uvijek zaštitnični rastrojen prema meni.
Skočila sam sa krova, otvorila široko vrata garaže, a onda čula lomljenje. Podignula sam preplašeno pogleda i vidjela razbijen dio zida oko prozora. Vampir je pao u snijeg i istog se trena dignuo. Potrčao je prema meni ostavivši krvave tragove iza sebe.
Odmaknula sam se u stranu kad je skočio na mene, udarila ga nogom u trbuhu, a šakom u glavu ga odbacila nazad. Izvukla sam pištolj iz džepa i upucala ga dok je siktao na mene.
Podignula sam pogled prema katu, na kojemu je bio Feliks. Htjela sam potrčati ondje i otići provjeriti treba li moju pomoć, ali znala sam da bi mi mogao održati bukvicu. Iako... Nisam ga se bojala.
Krenula sam prema ulazu kad sam čula nekoliko pucnjeva i udarac. Podignuvši glavu, vidjela sam Feliksa kako pada s kata. Uronio je u snijeg dok sam ja šokirano gledala u njega. Stajala sam ukipljeno na mjestu. Nisam mogla pomaknuti noge od šoka.
Odahnula sam vidjevši da se dignuo sa poda. Zasiktao je podignuvši pogled prema zraku, a kad sam i ja podignula glavu vidjela sam da jedan vampir stoji na prozoru. Odmaknula sam se u stranu kad je skočio na Feliksa, razmišljajući o tome kako bih mu mogla pomoći.
Feliks ga je udario šakom u glavu, ali vampir nije odustajao, pa ga je nastavio udarati. Nekoliko puta ga je čak i ugrizao, a ja više nisam mogla stajati sa strane bez da učinim nešto. Uperila sam pištolj prema njemu, a on je tada pogledao. Zasiktao je za mene i, prije nego sam se snašla, potrčao k meni i odgurnuo me u garažu. Udarila sam u leđa i pala na pod. Osjetila sam kako mi nešto probija kožu, a zatim je slijedilo peckanje na boku.
Zasiktala sam i duboko uzdahnula jer me zaboljelo. Stavila sam ruku na ranu koja je gadno krvarila. Znala sam da će trebati duže vremena da se zacjeli jer je previše krvi teklo.
Podignuvši pogled, vidjela sam da vampir ide na mene, ali Feliks ga je dohvatio s leđa i okrenenuo mu glavu preda mnom, baš u trenutku kad sam podignula pištolj da ga upucam.
„Jesi dobro?“ –kleknuo je pored mene, polako me podignuvši. „Gadno krvariš!“
„Proći će.“ –odmahnula sam glavom i uzdahnula. „Idemo!“
„Ne možeš ovako. Moram te prvo pregledati!“
„Ne, Feliks! Idemo odavde prije nego još netko ne dođe.“
„Ne možeš ranjena!“
„Zacjelit će, Feliks! Idemo!“
Podignuo me sa poda, otvorio vrata automobila i nježno me odložio na suvozačevo sjedalo. Zajaukala sam jer me užasno zapeklo, a on me pogledao zabrinutim izrazom lica.
„Trebam te odvesti nekome.“ –uzvratio je.
„Uhm, nema potrebe. Sve će biti u redu!“ –nadodala sam i pogledala ispred sebe.
„Ne seri!“ –pogledao me.
„Bit ću dobro!“
„Da, ali kad te ja odvedem nekome!“
„Nema potrebe!“
„Ne glumi hrabru curu! Vidim po tvome licu da ti nije najbolje!“
Skrenula sam pogled i tiho uzdahnula. Prislonila sam ruku na ranu i shvatila da goidta jako krvarim. Rana je užasno boljela, a ja sam bila uplašena. Nikad prije mi se takvo što nije desilo. Zaklopila sam oči i ponovno uzdahnula. Osjetila sam kako mi se trbuh počinje trčiti, pa sam se izderala.
„Anya!“ –Feliks me prozvao preplašenim glasom.
„Dobro sam, dobro sam!“ –ponavljala sam znajući da sigurno neće povjerovati; ne bih ni ja samoj sebi.
Osjetila sam kako počinje gubiti svjest. Preda mnom sam ugledala crninu osječajući kako me netko drmao. Otvorila sam oči i pogledala u Feliksa koji je nešto govorio, ali nisam mogla čuti niti shvatiti što. Odjednom... sve što sam vidjela je bila crnina.
***
Probudili su me zvukovi. Umorno sam otvorila oči i zbunjeno gledala oko sebe jer nisam shvaćala kako sam se pronašla u nečijoj sobi.
„Oh, budna si!“ –čula sam ženskio glas.
Podignula sam se, ali rana me zaboljela, pa sam nastavila ležati.
„Miruj!“ –prišla mi je plavokosa žena.
„Kseniya?!“ –zbunjeno sam ju upitala.
Osmjehnula mi se, a zatim sam primjetila da je pomalo drugačija od nje. Izgledala je starije nego što je bila prije skoro mjesec dana.
„Kseniya je moja kći.“ –rekla je, a ja sam nakrivila glavu. „Naša je kuća bila u blizini. Feliks je došao što je brže mogao!“
„Gdje je on?“ –upitala sam.
„U dnevnom. Kako se osjećaš?“
„I dalje me boli, ali izgleda da prestaje!“
Klimnula je glavom.
„Gadno si krvarila.“ –nadodala je. „Da li on zna?“
Nakrivila sam glavu gledajući je zbunjenim izrazom lica. O čemu je ona razglabala, nisam shvatila, ali prilično me zbunila onim nejasnim pitanjem.
„O čemu pričate?“ –upitala sam ju.
„Trudna si.“ –odgovorila je. „Jedva sam uspjela spasiti bebu jer si izgubila puno krvi!“
Šokirano sam gledala u nju dok me ona promatrala u tišini čekajući da nešto kažem. Šutjela sam jer nisam mogla vjerovati da je rekla da sam trudna. Zapravo, bilo je nemoguće da čekam Feliksovo dijete.
„Nisi znala?“ –upitala me, na što sam odmahnula glavom.
Klimnula je glavom, a među nama je nastala neugodna tišina. Pogledala sam u prozor razmišljajući o onome što mi je upravo rekla. Nikada nisam pomislila da bih mogla zatrudnijeti sa dvadeset godina; pogotovo u doba kad se to nije smjelo dogoditi. Naravno, nisam mogla poreći da nisam bila sretna jer je to ipak bilo Feliksovo dijete, ali s obzirom da nas je Theodor oboje želio vidjeti mrtve, došlo je u neugodnom trenutku.
„Mogu pozvati Feliksa?“ –upitala me.
„Ne!“ –pogledala sam u nju. „Recite mu da spavam.“
Klimnula je glavom i izašla iz sobe, a ja sam zaklopila oči i duboko uzdahnula. Trebala sam razmisliti što mi je činiti. Najbolje bi bilo razgovarati sa Feliksom o tome, ali bojala sam se. Nisam znala jesmo li bili spremni za dijete kad se svašta događalo oko nas.
Čula sam kako se vrata otvaraju, pa sam se pravila da spavam. Osjetila sam Feliksov miris, pa mi je srce počelo luđački kucati. Nježno je rukom prošao po mome licu, utisnuo mi poljubac u čelo, a zatim na usne.
„Volim te...“ –prošaptao mi je u uho.
XXV. Secrets
Gledala sam u prozor, u onu bijelinu koju je snijeg stvorio. Jutro je nedavno svanulo, a ja nisam mogla spavati cijelu noć. Svaki put kad bi me Feliks došao provjeriti, pravila bih se da spavam samo kako bih izbjegla razgovor s njime.
Cijelu sam noć razmišljala kako da mu kažem da čekam njegovu bebu i bojala sam se njegove reakcije. Nisam niti znala kako da započnem razgovor o tome.
Iza mene su se vrata otvorila, a ja sam se u strahu okrenula.
„Masha?!“ –začudila sam se.
„Došli smo što smo brže mogli.“ –rekla je.
„Tko?“
„Kseniya, Maxim i ja. Jesi dobro?“
„Jesam. Niste trebali dolaziti! Riskantno je!“
„Svejedno smo vas mislili potražiti, ali moramo o tome razgovarati i s Feliksom.“
Šutjela sam.
„Što je bilo?“ –upitala me zabrinuto.
Dignula sam se sa kreveta, prišla prozoru i prekrižila ruke na prsima. Pitala< sam se je li bilo pametno razgovarati sa Mashom, reći joj za trudnoću, ali imala sam osjećaj da bih mogla puknuti ako ne kažem nekome. Feliksu nisam imala snage reći.
„Anya?“ –prozvala me.
Pogledala sam u nju i tiho uzdahnula.
„Trudna sam.“ –odgovorila sam.
Otvorila je usta od iznenađenja, a ja sam spustila pogled. U sobi je zavladala tišina, kao što sam i očekivala da će biti.
„Nisi sretna?“ –upitala me.
„Bih li trebala biti?“ –uzvratila sam.
„Pa... Voliš Feliksa. Mislim da bi trebala biti sretna!“
„I sa Theodorom koji nam visi za vratom i želi nas ubiti?!“
„Jesi li pričala s Felikom?“
Odmahnula sam glavom. Očekivala sam da će mi održati bukvicu jer sam prvo rekla njoj umjesto njemu. Pripremala se progovoriti kad su se vrata otvorila iza nje i prekinula ju.
„Oh, budna si!“ –osmjehnuo se Feliks.
Nasmiješila sam se i ja njmu. Prošao je pored Mashe, privukao me k sebi i stastveno me poljubio. Uzvratila sam mu. Pred njim sam se morala ponašati kao da se ništa nije događalo unatoč tome što sam bila preplašena.
„Maxim i Masha moraju pričati s nama.“ –rekao je.
„Znam.“ –uzvratila sam i krenula prema vratima.
Izašla sam odande što sam brže mogla. Znala sam da bi mogao shvatiti da nešto ne valja, a tada bi me natjerao da mu priznam što mi je. Nisam si mogla dopustiti; barem ne dok ne shvatim što bih trebala učiniti.
„Anya!“ –Kseniya mi se osmjehnula.
„Hej.“ –pozdravila sam ju. „Kako si?“
„Trudnoća je sasvim u redu. Kako si ti? Mama ti je pomogla?“
Pogledala sam u gđu Petrov koja mi se osmjehnula, a i ja njoj također. Pogledala sam u Kseniyu i klimnula glavom.
„Vidim da si ti preživio!“ –pogledala sam u Maxima koji je stavljao cigaretu u usta.
„Nema pušenja!“ –gđa Petrov mu je oduzela cigaru i odbacila u stranu.
Zbunjeno je pogledao u nju.
„Ah, i ja se čudim što sam preživio kao pomagatelj najtraženijim vampirima u našoj državi!“ –nadodao je odmahnuvši glavom.
Prišla sam mu i zagrlila ga potapšavši ga po leđima.
„Hvala.“ –prošaptala sam.
„Ako me nastaviš grliti, mogao bih poginuti zbog Feliksa!“ –nasmiješio se.
„O čemu nam trebate pričati?“
Maxim je na kratko pogledao u Mashu koja je klimnula glavom, a zatim usmjerio svoj pogled na Feliksa, koji mi je prišao, i mene.
„Imala si pravo.“ –rekao je, a ja sam nakrivila glavu. „Theodor je ubio tvoje roditelje!“
Otvorila sam usta od iznenađenja. Jest da sam pretpostavila da je to učinio, ali iznenadila sam se što se uspostavilo da je na kraju to bila istina. Pogledala sam u Feliksa koji me privukao k sebi.
„Zašto?“ –upitao je on umjesto mene.
„Ne znam.“ –odmahnuo je glavom. „Vampir koji je radio za njega nam nije želio reći razlog!“
„Gdje je on sada?“ –upitala sam.
„Umro je.“
„Što si to učinio?!“
„Nije on!“ –rekla je Masha. „Vratili smo se slijedeći dan u nadi da će nam reći cijelu istinu, ali bio je mrtav kad smo ga našli!“
„Jebem mu...“ –promrmljala sam.
„Mislite da je Theodor kriv?!“ –uzvratio je Feliks.
Klimnuli su glavom.
„Feliks...“ –Maxim ga je pogledao ozbiljnim izrazom lica. „Naredio je da ube tvoju majku!“
Pogledala sam u Feliksa i vidjela šok na njegovom licu. Zapravo, imala sam osjećaj da je njegovo lice postajalo bjesnije i bojala sam se da bi mogao eksplodirati svakog trena. Mislim, tko ne bi poludio nakon što dozna da je muškarac koji se brinuo o tebi zapravio bio kriv za smrt tvoje majke?!
Feliks je bjesno rukom stol koji je odletio u rak, udarivši od zid.
„Feliks!“ –prišla sam mu, ali odgurnuo me od sebe udarivši me u trbuh.
Osjetila sam grčeve po cijelome tijelu. Spustila sam ruku ispod trbuha kad sam primjetila nešto mokro. Krv se slijevala niz moju ruku. Preplašeno sam pogledala oko sebe, sve dok nisam pala na koljena jer me nešto presjeklo.
„Što se događa?!“ –viknuo je Feliks.
„Gubim ju!“ –ponavljala sam. „Gubim bebu!“
„Kakvu bebu?!“
„Trudna je!“ –uzvratila je gđa Petrov i oprezno me podignula sa poda.
Bol je bila užasno jaka. Mislila sam da bih mogla poludjeti svakog trena.
***
Ležala sam u krevetu i gledala u prozor držajući se za trbuh. Svako toliko bih obrisala mokro lice od suza. Duboko sam uzdahnula dok mi je srce luđački tuklo; boljelo me, zapravo.
Škripanje vratiju me natjeralo da se okrenem nakon što sam pola sata gledala u prozor. Feliks je stajao na ulazu, gledajući me tužnim izrazom lica.
Skrenula sam pogled i nastavila gledati snijeg koji je ponovno počeo padati. Koračao je sporo sobom, a zatim se zaustavio pored moga kreveta. Krajičkom oka sam primjetila da gleda u mene.
„Žao mi je...“ –prošaptao je.
„Ne želim te ovjde!“ –rekla sam ljutito.
Odmahnuo je glavom. I njemu je bilo krivo što sam izgubila bebu, ali svejedno sam ga smatrala krivim.
„Nisam znao...“ –promrmljao je.
„Ne želim pričati s tobom!“ –nadodala sam.
„Anya, molim te!“
„ODLAZI!!!“
Gledao me tužno. Odmahnuo je glavom, rukom prošao kroz kosu i izašao iz sobe zalupivši vratima. Zajecala sam i zarila glavu u jastuk kako bih prigušila plač. Bila sam slomljena i nervozna istovremeno. Htjela sam se izderati kako bih sve izbacila iz sebe. Bila sam ljuta an sebe što sam si sve ono dopuštala. Uvijek sam se trudila biti jaka, a u onom trenutku sam bila slaba.
„Anya!“ –čula sam Kseniyin glas.
Okrenula sam se prema njoj. Stajala je na ulazu tužnim izrazom lica, a ja sam brzo obrisala suze i skrenula pogled.
„Nisi smjela biti onako gruba prema Feliksu.“ –rekla je.
„To nisu tvoje stvari!“ –pogledala sam ju krajičkom oka.
Odmahnula je glavom i sjela na krevet, pored mene, dok sam ja gledala u prozor nadajući se da će uskoro otići. Nitko nije shvaćao da želim biti sama, da ne želim nikoga pored sebe.
„Žao mi je.“ –uzvratila je. „Ne znam kakav je to osjećaj, ali mogu pretpostaviti!“
Šutjela sam. Zar nitko nije mogao shvatiti da nisam željela ni sa kime razgovarati; pogotovo ne o gubitku bebe?!
„Davno sam bila zaljubljena u Feliksa.“- započela je, a ja sam zbunjeno pogledala u nju. „Ali Feliksa nisu zanimale cure! Zanimalo ga je samo osvetiti majku!“
„Zašto mi to govoriš?!“ –upitala sam ju.
„Šuti i slušaj me.“
Klimnula sam glavom i pogledala ju sa zanimanjem. Zanimalo me što mi je to htjela ispričati i zbog čega.
„Počinjala sam se pitati je li gay!“ –nasmijala se i odmahnula glavom. „A onda si se pojavila ti! Nikada nisam vidjela onakvu iskrenu u njegovim očima, pa sam odmah shvatila da mu je stalo do tebe!“
Stala je s pričanjem gledajući ispred sebe zamišljenim izrazom lica dok sam ju ja promatrala u tišini, čekajući da nastavi s pričom.
„Kad bi barem netko mene gledao kao što Feliks gleda tebe, Anya!“ –pogledala je u mene. „Kad je malo prije izašao iz tvoje sobe... vidjela sam u njegovim očima nešto što sam vidjela dva puta. Jednom, kad sam ga prvi put upoznala, a drugi put kad me molio da se udam za njega da te zaboravi!“
Nisam znala što bih na to rekla, pa sam šutjeka. Bilo mi je krivo što mi je opisivala njegove osjećaje. Znala sam i ja da je bio povrijeđen, jer sam to vidjela svojim očima, ali bila sam previše povrijeđena i shrvana da bih u onom trenutku pričala s njime.
„On te obožava, Anya!“ –nastavila je. „Zadnje dšto bi htio učoiniti jest povrijediti te! Ne znam gje je sada otišao jer je izašao iz kuće, a Maxim je otišao za njime. Vjerujem da pati sada!“
Odmahnula sam glavom.
„Znam da ti je teško, ali nije to učinio namjerno!“ –nadodala je.
„Zar misliš da ne znam?!“ –upitala sam ljutito. „Ali bebe više nema!!!“
„Uopće ne razmišljaš o njemu! Misliš samo na sebe! Umjesto da ga kriviš, mogla bi ga otići utješiti!“
Skrenula sam pogled.
„Znaš...“ –nasmijala se. „Ponekad mi bude žao što se nisam udala za njega. Tebi nije stalo!!!“
Bjesno sam pogledala u nju i jrenula se dignuti sa kreveta, kad me bol u trbuhu presjekla i pala sam na pod.
„Anya...“ –kleknula je pored mene.
„Odlazi...“ –prošaptala sam.
„Daj da ti prvo pomognem da se digneš sa poda.“
„Ne! Želim da odeš! Učinit ću to sama!“
Uzdahnula je, odmahnula glavom i izašla u tišini iz sobe. Prislonila sam glavu na pod, sklupčala se i duboko uzdahnula. Stisnula sam šake i čeljust, zaklopila oči i pokušala se smiriti. Osjećaji su mi bili pobrkani i nisam shvaćala jesam li bila ljuta ili tužna, a to sam mrzila. Mrzila sam osjećati se slabom.
„Anya, jesi dobro?“ –čula sam užurbane Maximove korake.
„Ostavi me ovdje.“ –rekla sam ljutito.
„Šuti i budi dobra!“
„Dići ću se sama. Ne treba mi ničija pomoć!“
Zakolutao je očima i nježno me podignuo sa poda. Stavio me oprezno na krevet i pokrio dekom.
„Prekinite se tako ponašati prema meni. Nisam invalid; ne treba mi ničija pomoć, je li to jasno?!“ –povisila sam ton glasa.
„Jasno mi je da su ti osjećaji pobrkani sada!“ –rekao je na što sam zakolutala očima. „Feliks se otišao prošetati, ako te zanima gdje je!“
Klimnula sam glavom. Netko je pokucao na vrata, pa smo se oboje okrenuli prema njima. Masha je prekriženih ruku stajhala ondje, gledajući ljutito u Maxima.
„Rekla je gđa Petrov da ju trebamo pustiti na miru!“ –uzvratila je. „Idemo odavde!“
„Ok, ok, mama!“ –odmahnuo je glavom i namignuo mi.
Osmjehnula sam se, a njih dvoje su me pozdravili i izašli iz sobe. Skrenula sam pogled na prozor jer je to bilo sve što sam mogla činiti.
„Volim te!“ –čula sam tihi Maximov glas.
„Postao si slatkorječiv otkad si me prvi put poljubio!“ –rekla mu je Masha.
Iznenađeno sam pogledala prema vratima jer nisam očekivala da su njih dvoje u vezi. Nitko niti nije spomenuo i osjećala sam se pomalo uvrijeđeno zbog toga, s obzirom da su oni znali sve o Feliksu i meni.
„Barem ti ja govorim da te volim kad sam trijezan!“ –uvrijeđeno će Max.
„To je bilo jednom!!!“ –viknula je.
Nasmijala sam se tiho dok su njihovi koraci i glasovi bili sve dalji od moje sobe. Zamišljeno sam pogledala u prozor razmišljajući o Feliksu. Zanimalo ne gdje je bio u ovom trenutku. Malo sam se brinula o njemu i njegovim osjećajima, ali nisam namjeravala otići još po njega. Znala sam da je želio biti sam, a s obzirom da sam ja voljela biti sama kad bih to zatražila, odlučila sam pričekati slijedeći dan za razgovor.
Komentari (0) On/Off
