XIV. Fool me twice... shame on me!
Pjevušeći sam se spuštala niz stepenice. Morala sam otići u knjižnicu posjetiti Gabriellu koju nisam vidjela danima. Zapravo, vidjela bih ju samo kad bih ju pozdravila jer sam neprestano odlazila nekamo sa Sashom.
Morala sam priznati da mi je bilo baš lijepo družiti se s njime i drago, naravno, jer sam zaboravljala polako na Feliksa. To je bio jako lijep osijećaj. Ponekad sam čak zaboravljala da se on nalazio u našoj blizini. Nismo puno pričali, pa se nisam ni mogla sjetiti da on postoji. Ili sam se barem tako nadala.
Nažalost... Svako toliko, kad bi Sashine usne dotakle moje, imala bih osijećaj da to ne želim. Imala sam osijećaj da je Feliks trebao biti muškarac kojeg ću ljubiti i u čijem ću zagrljaju uživati, ali pokušavala sam ne razmišljati o tome dok sam bila sa svojim budućim mužem.
Budući muž...? To je zvučalo tako čudno. Nisam još popustila Theodoru u tome jer se nisam namjeravala udati za Sashu, ne sve dok se ne zaljubim u njega, a to će biti teško. Što sam točno osjećala prema njemu, ni sama nisam znala, ali voljela sam biti u njegovoj blizini.
Pokucala sam na vrata knjižnice i zakoračila u prostoriju.
„Odlaziš?“ –upitala me Gabriella.
„Samo sam te došla pozdraviti i vidjeti što radiš. Dugo nismo razgovarale!“ –prišla sam joj i sjela za stol.
„Vrijeme sada provodiš sa Sashom.“
„Oprosti.“
„Nemaš se zbog čega ispričavati. Drago mi je što je tako!“
Osmjenula sam se.
„Kako idu stvari sa Sashom?“ –upitala me osmijehom.
„Dobro.“ –odgovorila sam i prošla rukom kroz kosu.
„Samo dobro ili odlično?“
„Samo dobro.“
„I, jesi li se napokon smirila što se tiče zaruka?“
„Naravno da nisam! Nikada nisam ni rekla da ću se udati za njega. rekla sam samo da mi je dobro s njime i to je sve! Nisam još došla do te faze gdje ću mu reći da! Mislim, udat ću se iz ljubav i za najmanje pet godina, u to sam sigurna.“
Klimnula je glavom i pogledala u prozor.
„Gabriella?“ –uzvratila sam, a ona me pogledala. „Kako to da ti nemaš nikoga?“
„Umro je.“ –odgovorila je.
Iznenađeno sam pogledala u nju, a ona je tužno pogledala natrag u prozor. Bilo mi je žao što sam ju uopće išla pitati takvo što. Da sam barem znala prije istinu o njenom zaručniku, šutjela bih i ne bih ju ponovno podsjećala na to.
„Bio je moj čuvar.“ –prošaptala je tiho.
„Molim?!“ –uzviknula sam.
Pogledala je u mene i nasmiješila se.
„Zaljubila sam se u svog čuvara.“ –rekla je. „Bilo je to nedavno nakon što sam tebe izgubila. Zaljubili smo se iako je to zabranjeno!“
„Zašto bi to trebalo biti zabranjeno?!“ –upitala sam ju sa zanimanjem.
To me najviše zanimalo jer sam ipak ja bila zaljubljena u Feliksa.
„
Jebem ti!“ –pomislila sam. „
Zašto moram ponovno razmišljati o njemu?!“
Odmahnula je glavom.
„Princeza i čuvar....“ –promrmljala je. „To ne ide jedno s drugim!“
„Ali voljeli ste se!“ – nadodala sam.
„Jesmo. Potajno smo se viđali, ali umorno je. Preminuo je štiteći mene!“
Oblikovala sam usta u slovo o.
„Tako mi je žao, Gabriella.“ –uzdahnula sam.
„Izgubila sam svoje dijete.“ –prošaptala je. „Nisam mu ni stigla reći da sam trudna. Kad je on preminuo, imala sam osiećaj da se cijeli Svijet srušio na mene i izgubila sam bebu od stresa!“
Dignula sam se sa stolice i snažno ju zagrlila. Tiho je zajecala u mome zagrljaju dok sam ju ja milovala po kosi. Gabriella je uvijek bila poput starije sestre za mene, pa mi je bilo užasno žao što je toliko propatila. Da sam ja bila uz nju, pomogla bih jpoj da izađe iz depresije.
„Voljela bih biti sama.“ –prošaptala je.
Klimnula sam glavom, poljubila ju i u tišini izašla iz knjižnice. Duboko sam uzdahnula i nagnula na vrata. Odmahnuvši glavom sam se udaljila odande razmišljajući kako bi bilo meni da vidim Feliksa kako umire.
„
Bože... Još ga volim!“ –pomislila sam.
Spustila sam se niz stepenice razmišljajući o onome što mi je Gabriella rekla. Mogla sam pretpostaviti kako joj je bilo kad je vidjela dečka da umire. Nisam ni željela pomisliti kako bi bilo meni. Već mi je sada bilo teško, kad sam ga morala gledati sa drugim, a da ga vidim kako umirem...
Odmahnula sam glavom jer nisam htjela razmišljati o tome. Previše me bilo strah da bi jednom moglo doći do toga.
Spustila sam se niz stepenice kako bih se malo prošetala po dvorištu. Trebala sam se malo smiriti i prestati razmišljati o Feliksu jer bi uskoro Sasha trebao doći po mene.
„Još ne mogu vjerovati da su se Feliks i Kseniya zaručili.“ –čula sam Mashin glas.
Stala sam na sredini stepeništa i šokirano gledala ispred sebe. Srce mi je ubrzanije počelo kucati dok su mi u glavi odjekivale njene riječi. Spustila sam pogled prema katu na kojemu su hodali Masha i Maxim. Imala sam osjećaj kao da bih svakog trena mogla pasti u nesvijest.
„O, Anya, gdje ideš?“ –osmijehnuo mi se Maxim.
Šokirano sam gledala u njih.
„Jesi li dobro?“ –upitala me Masha. „Problijedila si!“
Potrčala sam niz stepenice bez da sam joj odgovorila na pitanje. Trebala sam otići kod Feliksa i pitati ga je li to bila istina. Htjela sam da to nije istina. Ne! To nije smjela biti istina.
Osjećala sam kako sve teže i teže dišem, kako gubim tlo pod nogama. Zapela sam za stepenicu i pala na pod, ali dignula sam se i nastavila trčati unatoč tome što su me svi dozivali.
Udarila sam u nekoga dok sam izlazila.
„Oprosti.“ –rekla mi je Kseniya.
Pogledala sam u nju ozbiljnim izrazom lica. Nisam znala što mi se događalo, ali u onom trenutku sam joj htjela otkinuti glavu.
„Jesi li dobro?“ –upitala me.
Nastavila sam trčati dalje kako ne bih učinila ono zbog čega bi se na kraju pokajala. Prišla sam vratima kuće u kojoj su spavali čuvari. Otvorila sam vrata koja su udarila od zid, a udarac je odjeknuo hodnikom.
„Što je bilo?“ –vidjela sam Feliksa kako trči niz stepenice.
„Reci mi da nije istina.“ –odmahnula sam glavom.
„Što?“
„Kseniya i ti.... Reci mi da nije istina!“
Gledao me u tišini dok sam ja odmahivala glavom. Osjetila sam kako mi suze dolaze u oči.
„Ne možeš se oženiti za nju.“ –rekla sam tiho.
„Imaš Sashu, je l' da?“ –uzvratio je.
„Ali ja volim tebe.“
Stvorio se preda mnom i prislonio me od zid.
„Koliko ti se puta treba reći da te ne volim, Anastasia?!“ –proderao se na mene.
Srce mi je počelo luđački tuči.
„Ne volim te!!!“ –proderao se.
Odmahnula sam glavom, ošamarila ga i gurnula ga u stranu. Ljutito sam zasiktala na njega i izašla iz kuće što sam brže mogla. Počela sam trčati odande. Morala sam se što prije maknuti od onog mjesta.
„ANASTASIA!!!“ –proderao se.
Nastavila sam trčati ne osvrtajući se. Vidjela sam automobil u svojoj blizini, te vozača kako izlazi iz njega, pa sam požurila k njemu.
„Vozite me kod princeze Ivanove.“ –rekla sam mu.
Klimnuo je glavom, a ja sam sjela na stražnje sjedalo i nagnula na prozor. Tiho sam jecala, samo kako me vozač ne bi zapitkivao iako sam pretpostavila da me cijelo vrijeme promatra.
„
Kako si glupa!“ –rekla sam si. „
Ponovila si istu pogrešku dva puta!“
Odmahnula sam glavom i pokušala ostati pribrana. Trebala sam ženski razgovor. Možda sam pogriješila što sam otišla kod Eve jer je ipak ona bila zaručena za aristokrata i to za jednoga koji ju je također voljeo. Možda sam trebala razgovarati sa Gabriellom koja je također bila zaljubljejna u čuvara, ali morala sam se maknuti odande.
***
Glavna vrata dvorišta su se otvorila. Prošli smo kroz otvor, a ja sam gledala u veliki dvorac u kojemu je Eva živjela. Mjesto je bilo stvarno prekrasno; puno bolje od onoga u kojemu sam ja živjela, ali nisam se čudila. Obitelj Ivanov je bila najbogatija, nakon Sashine, u ovim krajevima.
Auto se zaustavilo pred ulazom. Sluga mi je otvorio vrata, a ja sam mu se zahvalila i izašla iz njega. Požurila sam prema stepenicama kad sam vidjela da se vrata otvarajući, a na ulazu je stajala Eva, iznenađenog lica.
„Rekli su mi da dolaziš.“ –rekla je. „Nešto se dogodilo?“
„Ja...“ –promrmljala sam. „Trebam razgovarati s nekime!“
„Dođi sa mnom. Znam jedno mjesto gdje možemo biti same!“
„Hvala. Nadam se da ne smetam!“
„Nikada!“ –obgrlila me rukom i povukla k sebi.
Spustila sam pogled i hodala zajedno s njom ne zbajući kako bih mogla započeti razgovor. Ipak, ona je bila aristokratkinja, bogata princeza koja je od rođenja znala da je obećana jednom od naših.
„O čemu trebaš pričati?“ –upitala je zatvorivši vrata dnevnog boravka.
„Sigurna si da nam ovdje nitko neće smetati?“ –upitala sam i sjela na trosjed.
„Ovo je dnevni boravak u kojem dolaze moji prijatelji. Sluge dolaze samo ako ih zovem!“
Oblikovala sam usta u slovo o i klimnula glavom. Bogati ljudi su stvarno imali svašta, ali to svašta meni nije bilo ništa. Imati Feliksa kraj sebe bi mi bilo sve što sam željela.
„Onda?“ –prekinula me iz razmišljanja.
„Moram ti reći nešto za što nikome ne smiješ govoriti.“ –uzdahnula sam.
„Zatrudnila si?“
Zbunjeno sam pogledala u nju, te odmahnula glavom i ponovno uzdahnula. Sasha i ja nismo išli dalje od zagrljaja i poljupca; pred Feliskom sam zamalo ostala gola.
„Nego?“ –uzvratila je iznenađeno.
„Molim te, obećaj da ovo nikome nećeš reći!“ –nastavila sam.
„Obećajem, a sada već jednom kaži! Nestrpljiva sam.“
„Zaljubljena sam u Feliksa.“
Pogledala me iznenađeno
„Feliksa?! Misliš na Feliksa Vasilievog, tvog čuvara?!“ –upitala je šokirano.
Klimnula sam glavom, a suze su potekle niz moje lice.
„Ženi se.“ –prošaptala sam. „Volim ga. Rekla sam mu da ga volim, a on se ženi za drugu!“
Odmahnula je glavom, sjela pored mene i snažno me zagrlila.
„Bit će sve u redu, Anya!“ –uzvratila je milovajući mi kosu.
Odmahnula sam glavom.
„Neće.“ –ponovila sam. „On... On se ženi za drugu! On mene voli! To boli, Eva! To prokleto boli!“
XV. Pain
„Ideš?“ –upitao me Sasha otvorivši vrata.
Dignula sam se sa stolice i otišla k njemu. Poljubila sam ga i obgrlila ga oko vrata. Zatvorio je polako vrata i nagnuo na njih dok je naš poljubac postajao sve strastveniji. Njegove ruke su počele kliziti niz moja leđa, uhvatio me za stražnjicu i podignuo me sa poda.
Napravio je nekoliko koraka naprijed i nježno me prislonio na krevet, a zatim uvukao ruku ispod moje majice koju je svukao s mene u samo nekoliko sekundi. Počeo me ljubiti između grudi, dok se trudio otkopčati mi grudnjak, a zatim je prešao ma lice.
Kroz tijelo me prošlo puno osijećaja u samo nekoliko sekundi. Najgori osijećaj je bio onaj kad sam se sjetila Feliksa i večeri u kojoj mi je trebalo samo nekoliko minuta da postanem njegova.
„
Feliks...“ –pomislila sam, a zatim ljutito rekla. „
Prestani razmišljati o njemu! Misli na Sashu! Misli na njega! Da. Sasha. Sasha. Sasha!“
Njegova je ruka počela masirati moje grudi unatoč tome što sam i dalje nosila grudnjak.
„Anastasia.“ –vrata su se istog trena otvorila.
Sasha i ja smo se naglo okrenuli prema njima, a na ulazu se nalazio Feliks koji je imao iznenađeni izraz lica. U njegovim sam očima mogla vidjeti bijes. Neko je vrijeme gledao u nas dvoje. Šutjeli smo. Primjetila sam zbunjen Sashin izraz lica dok sam na Feliksu ovoga puta mogla vidjeti bijes.
Nije ništa rekao. Samo je napravio korak nazad i zatvorio vrata u tišini. Odmaknula sam Sashu sa sebe, podignula majicu, te se obukla, a zatim potrčala vidjeti što je tražio.
„Što si želio?“ –upitala sam ga zatvorivši vrata.
Okrenuo se prema meni, a zatim odmahnuo glavom. Stavio je ruke u džepovima, te se udaljio odande laganim korakom. Gledala sam u njega; ukipljena na mjestu. Pitala sam se je li mu možda zasmetala scena koju je pronašao kad je otvorio vrata, ali to nije bilo moguće. Nadala sam se bez veze jer je ipak nedostajalo nekoliko dana do njegovog vjenčanja.
Nešto me stegnulo oko srca kad sam pomislila na to da samo tjedan dana nedostaje do tada. Odlučili su se vjenčati mjesec dana nakon što su objavili zaruke. To je po meni bilo jako brzo, tj. svi su se čudili zbog toga, ali njih dvoje to nije bilo briga.
„Što je tražio?“ –upitao me Sasha otvarajući vrata.
Odmahnula sam glavom i slegnula ramenima.
„Samo je otišao. Bez odgovora.“ –odgovorila sam.
„Znači da sada možemo biti sami bez da nas netko prekine?“ –povukao me k sebi i krenuo poljubiti, ali odmaknula sam ga od sebe. „Što je?“
„Moraš krenuti.“
„Zašto? mogu im slobodno javiti da ću doći kasnije.“
„Molim te, odi, Sasha.“
Odmahnuo je glavom, podignuo ruke i udaljio se od mene. Okrenula sam se za njime, duboko uzdahnula i vratila u sobu bez pozdrava. Nagnuvši se na vrata, pogledala sam ispred sebe, te odmahnula glavom. Bilo je glupo od mene odbaciti Sashu, otjerati ga kad mi je došla želja za njegovim tijelom, ali svejedno sam znala da to nije bilo u redu. Neprestano sam razmišljala o Feliksu, a nakon što je on ušao bez javljanja, sigurno se ne bih mogla opustiti i prestati razmišljati o njemu.
Požurila sam prema prozoru i pogledala vani. Vidjela sam Sashu kako ulazu u limuzinui. Izgledao je prilično ljuto, a i imao je potpuno pravo biti. Ponekad sam mislila da sam budala i velika glupača jer sam to njemu i sebi radila. Davala sam mu priliku, tj. davala sam nama priliku iako sam znala da to neće dugo potrajati. Nisam željela ono vjenčanje. Nisam željela njega; barem ne samo njega.
Rukom sam prošla preko lica. Znala sam da sam bila sama kod kuće, osim sluga naravno. Gabriella i Theodor su otišli na večeru kod prijatelja i neće ih biti još najmanje tri sata, a što sam dulje bila sama u onom trenutku, to je bilo bolje za mene.
Izašla sam iz svoje sobe i spustila niz stepenice. Dobro sam znala gdje Theodor drži alkohol, a ja sam ga u onom trenutku pod hitno trebala. Ušla sam u blagovaonicu upalivši svijetlo, otključala vrata ormarića sa alkoholom i izvukla vani crno vino. Sjela sam za stol, otvorila ga i popila gutljaj odmah iz boce jer nisam imala volje piti iz čaše.
Uzahnula sam i stavila bocu na stol dok sam zamišljeno gledala u prozor. Primjetila sam da padaju pahiljice, pa sam se dignula sa stola uzevši bocu i prišla mu. Noć je odavno došla, a snijeg je počinjao padati. Primjetila sam da se pojačava i da bi vjerojatno mečava mogla početi svakog trena.
Popila sam još jedan gutljaj vina... pa još jedan... pa još jedan... gledajuću u bijele pahuljice kako ubrzano padaju i skupljaju se na tlo.
Iznenada sam osjetila kako ostajem bez daha. Boca je pala na pod, ostavivši tamno crvenu fleku na mjestu na kojemu je pala, te se vino počinjalo slijevati iz njega. Uhvatila sam se za grlo jer sam disala sve teže i teže, sve dok me nešto nije presjeklo u nogama i dok nisam pala na pod udarivši glavom od nogu stolice.
Primjetila sam kako mi bijela pjena počinje izlaziti kroz usta. Počela sam drhtati i hvatati zrak kojeg nisam mogla dobiti. Bojala sam se. Užasno sam se bojala za svoj život. Osjećala sam kako me on napušta.
Vrata su se otvorila, pa sam jedva smogla snage okrenuti se prema njima.
„ANYA!!!“ –Feliks je kleknuo pored mene.
„Feliks...“ –prošaptala sam.
Ako umrem... posljednje što ću vidjeti će biti njegovo lice; prekrasna smrt.
„Anya, što je bilo?“ –podignuo je gornji dio moga tijela i stavio ga na svoje noge.
„Ne... mogu...“ –počela sam se gušiti.
Vidjela sam kako bijela pjena izlazi ponovno iz mojih ustiju.
„Anya, nemoj umrijeti... molim te...“ –uzvratio je.
Po njegovom sam glasu znala da je bio uzrujan.
„Što se dogodilo?!“ –čula sam Mashin glas. „Bože, što je bilo?!“
„Ne znam!“ –ponavljao je frustrirano. „Ne znam! Anya, molim te!“
Zaklopila sam oči osiječajući kako se moje tijelo umiruje.
„Volim te...“ –prošaptala sam tiho.
Nisam bila sigurna je li itko od njih čuo jer sam jedva samu sebe mogla čuti. Nije me ni bilo briga... Ne sada kad sam umirala.
„Otrovana je!“ –uzviknuo je Maxim. „Feliks, ugrizi ju i izvuci što više krvi možeš iz nje! Požuri! Umire!“
Osjetila sam njegove zube u svojoj koži, na svome vratu. Osijetila sam kako pije moju krv dok sam ja polako gubila svijest. Činilo se da je bol polako nestajala.
***
Otvarajući oči, vidjela sam obris čovjeka. Nekoliko sam puta trepnula kako bi mi se vid stabilizirao, a zatim ugledala Sashu pred sobom.
„Hej.“ –osmjenuo mi se.
„Hej.“ –uzvratila sam mu.
„Osjećaj li se bolje?“ –pomilovao mi je lice.
Klimnula sam glavom i pogledala oko sebe. Nalazila sam se u svojoj sobi. Samo je on bio sa mnom i prvo pitao koje sam se pitala je bilo: gdje je Feliks?
„Gdje je Feliks?“ –upitala sam ga onda.
Oblikovao je usta u slovo o i pogledao prema vratima.
„Vjerojatno je ispred s Maxom i Mishom. Želiš da odem po njega?“ –uzvratio je.
Pogledala sam ga nesigurno. Nisam znala je li bilo pametno pozvati ga ili nije. Bojala sam se da bi ponovno mogao poludjeti, ali svejedno sam mu se morala zahvaliti. Naravno, također nisam znala da li sam trebala zamoliti Sashu da nas pusti same.
„Može.“ –odgovorila sam.
Poljubio me, a zatim otišao po Feliksa. Ušao je samo on, bez Sashe.
„Hej.“ –pozdravila sam ga.
Prekrižio je ruke i stao nedaleko od kreveta, promatrajući me ozbiljnim izrazom lica. Imala sam osijećaj da se bojao približiti mi se kako me ne bi ozlijedio. Sjetila sam kako me zagrizao kako bi me spasio, pa sam prislonila ruku na svoj vrat i shvatila da imam zavoj oko njega.
„Bolje ti je?“ –upitao me.
Klimnula sam glavom.
„Hvala.“ –prošaptala sam. „Da nije bilo tebe...“
„Šuti!“ –rekao je.
Iznenadila sam se. Prišao je mome krevetu, sjeo na njega i pomilovao mi lice.
„Šuti...“ –prošaptao je.
„Dobro sam!“ –nadodala sam i prislonila svoju ruku na njegovu.
Nježno ju je pomilovao palcem, gledajući me ravno u oči. Vidjela sam tugu i strah u njima. Nikad prije ga nisam vidjela takvog.
„Dobro sam!“ –ponovila sam.
Vrata su se otvorila, a Feliks je odmaknuo svoju ruku sa moga lica i dignuo se sa kreveta.
„Drago mi je što si bolje.“ –rekao je, a zatim pogledao u Sashu koji je prekriženih ruku stajao na vratima. „Odmori se. Laku noć!“
„Laku noć, Feliks.“ –promrmljala sam gledajući ga kako odlazi.
Sasha je zatvorio vrata nakon što je on izašao iz sobe, a zatim je mene pogledao pomalo ljutitim izrazom lica.
„Nemoj sa ljubomornim ispadima, molim te.“ –zakolutala sam očima. „Dođi ovdje i legni. Umorna sam!“
U tišini je prišao krevetu, legao kraj mene i obgrlio me oko struka dok sam ja gledala zamišljeno u prozor. Razmišljala sam o Feliksovom pogladu, o njegovoj zabrinutosti.
„
Je li moguće da mu je stalo?“ –pitala sam se.
Komentari (0) On/Off
